Rijeka, (IKA) – Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša je u Rijeci, u samostanu i župnoj crkvi Sv. Franje Asiškoga na Pehlinu 17. rujna, na blagdana Rana sv. Franje, obilježila 22. obljetnicu smrti svog redovnika šibenskoga biskupa fra Srećka Badurine.
Svečanom euharistijskom slavlju predsjedao je o. Mirko Nikolić, superior isusovačke rezidencije u Opatiji, u koncelebraciji s fra Antom Badurinom, bratom biskupa Srećka i gvardijanom samostana sv. Franje u Krku, fra Petrom Grubišićem, bivšim provincijalom i župnikom župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu, fra Zvonimirom Brusačem, provincijskim tajnikom, domaćinom fra Marijanom Jelušićem, gvardijanom i župnikom na Pehlinu i trinaestoricom drugih svećenika među kojima su bili franjevci te Provincije te redovnici i svećenici iz Rijeke.
Istaknuvši u uvodu da između „Božjih ugodnika” sv. Franje i biskupa Srećka Badurine „postoji jedna nutarnja, duhovna poveznica, o. Mirko Nikolić je u homiliji između ostalog rekao: „Sv. Franjo je nosio biljege Isusovih rana na svojemu tijelu što je bilo vidljivo, a biskup Badurina nije nosio vidljive Kristove rane, nego one nevidljive koje su krvarile i bile uzrokovane teškom i bolnom situacijom Domovinskog rata kojim je napose bila pogođena njegova Šibenska biskupija. Kao sin sv. Franje na taj način je bio s njime posebno povezan. I jedan i drugi zračili su jednostavnom nutarnjom svjetlošću, posebnim odsjajem žara koji može sjati samo iz trajnoga dodira s Bogom. I jedan i drugi bili su ispunjeni posebnom smirenošću i jednostavnošću koje su dolazile od Krista s kojim su bili povezani u euharistiji”.
Razmatrajući nad „Hvalama Bogu višnjemu” sv. Franje Asiškoga, koje je on napisao nakon primanja svetih rana, o. Mirko je istaknuo da se radi o nizu „jednostavnih riječi koje nam izgledaju kao da se žure jedna za drugom, ali koje izlaze ipak iz jednoga dubokog iskustva i jednoga dugog nutarnjeg proživljavanja koje dolazi iz smirenoga srca što je našlo svoj pokoj u Bogu” te nastavio: „Jednako je tako i biskup Badurina trajno bio okrenut prema Bogu. Nije ostajao u kakvoj-takvoj sigurnosti svoje biskupske palače u Šibeniku, nego je hodao po bespućima svoje biskupije i razgovarao i s onima koji su se pobunili protiv samostalne države Hrvatske, a svoje je vjernike tješio i hrabrio napose tamo gdje im je bilo najteže. Zauzimao se za dobro svakog čovjeka i za mir među svima u tim tako nesigurnim i nemirnim vremenima u kojima je živio za vrijeme Domovinskog rata. I sv. Franjo i blagopokojni biskup shvatili su da život čuvati samo za sebe znači izgubiti ga i nemati, a grabiti nešto samo za svoj život, znači ne živjeti ga u pravom smislu. Taj duh evanđelja živio je u obojici ovih duhovnih velikana, a oni su zbog svoje otvorenosti prema Bogu i bližnjemu bili prepoznatljivi i dragi svima onima s kojima su se susretali.”
Prije euharistije se molila krunica pred likom biskupa Srećka u samostanskom predvorju, a nakon mise bio je pred crkvom susret i domjenak za sve sudionike te u samostanu večera za uzvanike.