Redovnički dani održani su o temi „Dar vjernosti – radost ustrajnosti. ‚Ostanite u mojoj ljubavi‘ (Iv 15,9)“. Događaj je organizirala Hrvatska redovnička konferencija u više gradova u Hrvatskoj. Tema je povezana s dokumentom kojega je lani objavila Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života kao smjernice, a koja se zrcali i u riječima pape Franje „vjernost je tajna radosti“.

Program u Rijeci započeo je misom u salezijanskoj crkvi Marije Pomoćnice koju je predvodio generalni vikar Riječke nadbiskupije vlč. Mario Tomljanović. Prenijevši pozdrave riječkih nadbiskupa koji nisu mogli sudjelovati na Redovničkom danu, propovijed je prožeo temom susreta. Poručio je da je vjernost ona koja ne odustaje i koja nije sama jer ima Onoga koji je jači i koji se po milostima daje.

„Vjernost nadopunjuje i u zajednici je ona jača jer živimo Crkvu i ono što je stavljeno pred nas. Nadopunjujemo se. S druge strane, vjernost smiruje. Ona donosi smirenje duha i nauma jer idemo s Bogom.“ Radost je znak onoga koji nosi Radosnu vijest, rekao je propovjednik. Okupljenim redovnicama i redovnicima poručio je da su znak te radosti i vjernosti jer su u svojim redovničkim obećanjima dali odgovore: „Evo me!“, „Hoću!“, „Svjestan sam!“ i „Tu sam!“

Nakon liturgijskog slavlja u Salezijanskoj gimnaziji održana su prigodna predavanja. O temi „Odgajanje za vjernost (danoj) riječi“ govorila je doc. dr. sc. Jelena Vignjević s Katedre za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, a drugo predavanje „Što ćeš ti ovdje Ilija?“ održao je doc. dr. Taras Barščevski s Katedre Svetog pisma Novog zavjeta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Prvo predavanje dalo je nazočnim redovnicima i redovnicama snažan poticaj za ustrajno kontinuirano odgajanje za vjernost i usklađivanje riječi s djelima da bi svoj poziv živjeli autentično i da radi sebičnosti i biranja lakšeg puta ne bi olako iznevjerili i pogazili svoju vjernost. Zatim je dr. sc. Vignjević o tematici vjernosti govorila kroz tri književna djela iz tri različita povijesna razdoblja.

Prvim primjerom kojega je navela, a koji je vezan za antičku književnost, potaknula je redovnike na promišljanje o vjernosti kroz lik Penelope koja je vjerno čekala Odiseja 20 godina. Napomenula je da su likovi u grčkoj književnosti općenito služili u odgoju pa je i lik Penelope služio odgoju za vjernost.

Sljedeći primjer koji je navela vezan je za humanizam i Marka Marulića te njegovo djelo Upute za čestiti život po primjerima svetaca, iz kojega je citirala važne isječke vezane za tematiku vjernosti poput ovoga: „Kada smo jednom stvorili odluku nadahnuti Duhom Svetim da ćemo vršiti neko kreposno djelo, budimo u tomu uvijek isti, to jest istom živošću hrlimo putem kojim smo krenuli jer oni koji koračaju putem Gospodnjim treba da se više čuvaju da ne uspore svoj hod, nego da se trse da ga ubrzaju. Nema sigurnijeg načina da se ustraje do kraja nego omjeriti svoje snage prema teretu odnosno da svako uzme, ne koliko može ponijeti, nego koliko može do kraja donijeti.“ Predavačica je naglasila da je prema Maruliću ustrajnost zajednički nazivnik svih svetaca.

Zatim je navela treći primjer iz djela Jagode Tuheljke autorice iz 20. stoljeća, koja je pisala svojim učenicama korisne savjete koji mogu biti aktualni i svima danas. Osobito je naglasila važnost kvalitetne samospoznaje koja može pomoći da se dobro prepoznaju vlastite mane, ali i vrline i darovi i na osnovu toga otkrije i ispravno izabere vlastito životno poslanje. Na kraju je izdvojila neke od korisnih Tuheljkinih uputa koje mogu pomoći u što učinkovitijoj samospoznaji, poput čitanja dobrog štiva, razgovora s prijateljima, boravka u tišini i samoći, odlaska u šetnje, vođenja dnevnika, te analiziranja svojih i tuđih postupaka.

Nakon kraće stanke uslijedilo je predavanje doc. dr. Barščevskog koji je redovnicima i redovnicama govorio o važnosti ustrajnosti kod proroka Ilije. Na početku predavanja govorio je o biblijskom poimanju vjernosti koje je povezano s hebrejskom riječju aman koja znači osloniti se i podrazumijeva snažnu stabilnost, koje je bezuvjetna kada se tiče Boga, a krhka i nepouzdana kada se tiče čovjeka.

Naveo je mnoge biblijske primjere koji su unatoč poteškoćama i padovima ostvarili Božji plan upravo s ustrajnošću. Razlažući lik sv. Ilije napomenuo je da ga istočna teologija vidi kao oca monaštva, te ga naziva nebeskim čovjekom i ponekad prikazuje u anđeoskom tijelu, što je aktualizirao s redovništvom koje je također pozvano biti anđeosko, odnosno eshatološki znak u svijetu. Ilija je slika snažnog pouzdanja u Boga i zato ga nazivaju i jednim od Kristovih preteča. Zatim je rekao da je Ilija čovjek koji hodi u Božjoj prisutnosti, koji se uzda samo u Gospodina i koji se ne boji nikoga, niti javnog mnijenja, te je ako treba spreman biti i napušten od svih.

Tumačeći Ilijine teškoće pozvao je redovnike i redovnike na ustrajnost i onda kada im bude teško te je naglasio da Božji put i poziv treba uključivati spremnost na umiranje sebi i svojoj volji što je vidljivo u preciznom prijevodu biblijskih riječi koje se tiču Božjeg poziva upućenog Abrahamu i Iliji, koji uključuje upravo tu stvarnost, ne samo odazvati se nego i ići i ustati protiv sebe i svoje volje.

Zatim je važnost ustrajnosti i kontemplativne molitve naglasio kroz tumačenje Ilijinog vremena provedenog na potoku Keritu nakon čega je on bio prepun fizičke i duhovne snage, te je pozvao redovnike i redovnice da nasljeduju Ilijin primjer u kontemplaciji. Ohrabrio ih je da strpljivo podnose duhovne suhoće kada one nastupe i da poput Ilije shvate da nekada možemo osjećati djelić „Božje ostavljenosti“ od strane mnogih ljudi.

Zatim je potaknuo redovnike i redovnice da se ne boje prepustiti Bogu i dopustiti mu da ih susretne na nov način koji često nije skrojen po njihovim očekivanjima kao što ni je Ilija nije očekivao da će Gospodin biti prisutan u blagom lahoru.

Na kaju ih je potaknuo da poput Ilije koji je u susretu s Bogom pokrio lice plaštom, otkrivši vlastiti identitet „zaručnice“ pred Bogom, i oni budu toga svjesni te dopuste Bogu da i njih zaruči svojom ljubavlju i pošalje ih drugima kao što je i Iliju poslao da pozove Elizeja za proroka.