Erevan, 7. 7. 1999. (IKA) – Misa zadušnica za vrhovnog poglavara Armenske Crkve Njegovu Svetost katholikosa Karekina I., koji je preminuo 29. lipnja, služena je u nedjelju 4. srpnja u crkvi sv. Nikole iz Tolentina Armenskoga papinskog zavoda u Rimu. Misno slavlje prema armenskom obredu predvodio je rektor Zavoda mons. Elia Yeghiyan. Obredu su, među ostalim, bili nazočni zamjenik državnog tajnika Svete Stolice nadbiskup Giovanni Battista Re i podtajnik Kongregacija za Istočne Crkve mons. Claudio Gugerotti. Komemoraciju za pokojnog katholikosa priredilo je to Papinskog vijeće zajedno s armenskim veleposlanstvima pri Svetoj Stolici i u Italiji, a bili su joj nazočni predstavnici diplomatskog tijela, armenske redovnice Bezgrešnog začeća te sjemeništarci. Po završetku slavlja mons. Gugerotti održao je govor u kojem je posebno istaknuo prisnu povezanost Svetog Oca s pokojnim poglavarom Armenske Crkve, podsjetivši kako je, na vijest o tome da je katholikos teško bolestan, Papa u tijeku svog posjeta rodnoj Poljskoj želio osobno ga posjetiti, no u tome ga je spriječila nenadana prehlada. “Da je riječ o prisnoj povezanosti među njima, povezanosti koja nije bila samo između osoba nego i između dviju Crkvi, moglo se shvatiti osobito u prigodi njihova susreta u Vatikanu g. 1996. Sjećam se da mi je, nekoliko minuta nakon što je napustio apostolsku palaču, katholikos rekao: ‘Ovo je povijesni dan: moramo zajedno promijeniti povijest'”, rekao je mons. Gugerotti. No, mijenjati povijest nije bila laka zadaća. Posebno u trenucima u kojem su napetosti između dvije Crkve bile sve oštrije bio je jedan od rijetkih koji je govorio o uzajamnom povjerenju i obavezi traženja, svih kršćana zajedno, kako zajednički naviještati Evanđelje Isusa Krista. U nastavku svoga govora mons. Gugerotti iznio je životopis pokojnog katholikosa.
Rođen u Kessabu u Siriji 27. kolovoza 1932. dano mu je ime Neshan što znači “(sveti) znak”, odnosno “križ”. Za svećenika je zaređen g. 1952. Od 1957. do 1959. usavršio je svoje teološko znanje na Oxfordu, posvetivši se dubljem proučavanju pozicije Armenske Crkve u odnosu na kristološke definicije Kalcedonskog sabora. Vrativši se u Libanon obavljao je službu rektora do g. 1967. Tih godina predavao je religiju i povijest Armenske Crkve na fakultetima i bejrutskom sveučilištu. Već kao tridesetgodišnjak pozvan je predstavljati katholikosat Cilicije na II. vatikanskom saboru. Za biskupa je zaređen g. 1964. sa službom u armenskoj biskupiji u Iranu i Indiji a nakon toga i u katholikosatu Cilicije u SAD-u. U to je vrijeme bio i potpredsjednik Vijeća ekumenskih Crkvi. Izabran g. 1977. za kokatholikosa Cilicije bio je prvi savjetnik katholikosa Khorena sve do njegove smrti g. 1983. Nasljeđuje ga posvetivši se u godinama rata u Libanonu buđenju nade u svom narodu, osobito potičući također buđenje vjerskih korijena putem kulturnog zauzimanja, čemu je osobno pridonosio neumornim propovijedanjem, akademskim produbljivanjem te objavljivanjem knjiga i zbirki tekstova. U ponedjeljak, 3. travnja 1959. izaslanici Armenske Apostolske Crkve izabrali su ga na čelo sjedišta u Etchmiadzinu. Za Karekina I. započelo je najzahtjevnije razdoblje njegova života: pozvan je biti mirotovorcem u svojoj Crkvi i pomagati svome armenskom narodu koji se bio upravo oslobodio komunističkog jarma da pronađe svoj kršćanski identitet i da ga posvjedoči ne u odvojenosti već punim i zrelim glasom u zboru sveopće Crkve i čovječanstva.
Karekin I. bio je briljantni govornik no bolest ga je pogodila upravo tamo gdje se očitovala njegova slava. Nakon životnog razdoblja ispunjenog zadovoljstvom u kojem su njegove izvanredne intelektualne sposobnosti i njegova široka kulturna izobraženost zasjali bez sjene započinje dugi putni križ. Lišen govora, no ostajući svjestan svega do posljednjih trenutaka svog života, dao je možda najuzvišenije kršćansko svjedočanstvo: samoće i tjeskobe kalvarijskog petka. I tu kao da je došao do izražaja proročki smisao imena “Neshan”, “križ” koje mu je dano na krštenju.