Sveti Oče, eminencije, ekscelencije, poštovani nazočnici!
Govorim u vlastito ime i želio bih dati svjedočanstvo o miru, s tvrdnjom da je “mir moguć”. Imao sam milost da sam sudjelovao na prvoj Posebnoj sinodi o Europi, u prosincu 1991., prije 8 godina. Onda sam uputio bolni krik jer je moja biskupija, moj grad Dubrovnik, kao i velik dio Hrvatske, bio okrutno napadnut od vojnih i paravojnih srpskih i crnogorskih snaga. Izrazio sam svoje iznenađenje i začuđenost jer je, uz velik broj ljudskih žrtava (čiji točan broj još uvijek nije poznat), došlo do velikih materijalnih šteta umjetničke baštine, javnih mjesta, bogomolja, stanova, itd. No, ono što nije moglo biti sadržano ni u jednom broju ili kvantitativnom računanju bilo je neizmjerno gomilanje fizičke i moralne patnje, muka svake vrste koje je prouzročila ratna ludost.
Riječi mojega ondašnjeg izlaganja bile su bezutješne i obeshrabrujuće riječi dvojice učenika iz Emausa: “obilježene tugom i očajem”. No danas vam, predraga braćo u biskupskoj službi, dragi sudionici ove Sinode o Europi, želim priopćiti radosnu vijest: U Dubrovniku u Hrvatskoj obranjena je demokracija, sloboda, kulturne, ljudske i vjerske vrijednosti pred barbarstvima s kraja našega stoljeća. Krik nevinih žrtava te strahovite tragedije, sjedinjen s krikom Krista raspetoga, vjerujem, zajamčit će ljudskoj patnji otajstvenu i vječnu plodnost. Nakon što su pali neki zidovi i otvorene neke granice, rođena je velika nada u ovom povlaštenom trenutku za “novu kršćansku i ljudsku civilizaciju”.
Problem rata-mira jedan je od najtežih problema društvenog morala, jer nas stavlja pred potpunu nedosljednost budući da se stalno javljaju sukobi, premda svi žele mir. Dovoljno je podsjetiti na iluzije koje su slijedile nakon prvoga svjetskog rata; javnost je mislila da se to nikad više ne smije ponoviti. Na kraju drugoga svjetskog rata OUN je upotrijebio isti rječnik: “Mi narodi Ujedinjenih naroda odlučni u očuvanju budućih naraštaja od biča rata…” A od 1946. zabilježeno je oko 180 lokalnih sukoba; gotovo svaki treći mjesec dolazilo je do sukoba. Što može i mora učiniti kršćanska zajednica u situaciji sukoba?! Jučer u Ruandi i Hrvatskoj, danas na Timoru i u Čečeniji? Za Crkvu, koja sigurno ne raspolaže “oklopnim divizijama”, molitva, post i djela ljubavi jedino su i najjače “oružje” kojim može i želi raspolagati. Snaga molitve i djela ljubavi donijela su završetak rata u moju zemlju.
Glavni promicatelj toga molitvenog djelovanja bio je Sveti Otac. Osjećam slatku obvezu da kažem: Srdačna HVALA za brojne intervencije koje su Vaša Svetost i Sveta Stolica poduzele u prilog mira u Dubrovniku i u Hrvatskoj. Dok se strašni rat nastavljao u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini, i dok su jedan za drugim propadali pokušaji OUN-a, Sveti se Otac nije predavao, već je pokretao Katoličku Crkvu i cijelu kršćansku zajednicu na molitvu i post kako bi od Boga izmolili mir. Neslužbeni dnevnik Svete Stolice “L#!Osservatore Romano” bio je jedan od malobrojnih tiskovina koja je svakodnevno prenosila, uvijek na naslovnici, nade i tjeskobe stanja u zemlji rata.
Uvjeren da je mir moguć, i da se može ostvariti molitvom, Sveti Otac je već na početku rata odredio molitveni dan za mir 8. rujna 1991. Dvije godine kasnije bio je hodočasnikom u Asizu (siječanj 1993.) sa zazivom Bogu po Kristu: “Obori barijere mržnje,… otvori put slozi i miru.”
Kako zaboraviti homiliju od nedjelje 23. siječnja 1994. kada su Papine riječi bile tužni zaziv podignut u prilog miru. Kao Jeremijin krik, pisao je komentator V. Branca (u dnevniku “Messaggero” od 24. siječnja 1994, str. 1): “Papin glas – istodobno krik ljute boli i uzdah nježnosti – pogodio nas je u srce.”
Kako se ne sjećati Njegovih dvaju pastoralnih pohoda: jednoga u Zagreb (1994.) u tijeku rata, i drugoga prije godinu dana (upravo početkom listopada) zbog beatifikacije junaka našega stoljeća, mučenika Alojzija kardinala Stepinca u marijanskom svetištu na Bistrici. Pohodima se u oba slučaja protivio “protukatolički i protueuropski” tisak. A oba pohoda pokazala su nam Njegovu očinsku i ljudsku toplinu prema progonjenima i patnicima te Njegovo čvrsto stajalište u prilog miru i protiv rata.
Kako se, na kraju, ne sjećati onoga njegova hodočašća duhom, kada mu moćnici nisu dopustili da dođe u Sarajevo, a on je slobodno izjavio ex abundantia cordis et amoris govoreći povišenim glasom: “Neka se ne osjećaju samima i napuštenima: niste napušteni, s vama smo i bit ćemo s vama, bit ćemo uvijek sve više s vama…” Odvjetnik siromaha modernim progoniteljima i “tihih moćnicima” nije prestajao u lice bacati nepovrediva naravna i božanska prava svih potlačenih u ime solidarnosti i ljubavi.
Graditelj mira svaku je priliku koristio za molitvu s ispaćenima, poniženima, progonjenima, ožalošćenima i osjećao je neodoljivu dužnost da sve odgovorne podsjeti da je agresorski rat nedostojan čovjeka i da zaziva osvetu pred Bogom. “Fizičko ili moralno uništenje protivnika je zločin, a teritorijalno osvajanje ostvareno silom neprihvatljivo. U ime Božje pozivam sve da polože oružje.”
Nada da je mir doista moguć, usprkos strahotama rata, temelji se nadasve na sigurnosti koja proizlazi iz vjere: “Bogu ništa nije nemoguće!” (Jer 32, 27; Lk 1, 37). Hvala, Sveti Oče, što se niste umorili krijepiti takvu nadu od samog početka sukoba.
Nadahnuti takvim stavom hrabrosti i molitve, premda u tami poratnih posljedica, nadam se i molim da kršćanski vjernici moje biskupije Dubrovnik imaju odvažnosti znati se povjeriti svemoćnosti Boga, Gospodara vremena i povijesti.
Budući da Jubilej “želi biti velika molitva hvale i zahvale nadasve za dar Utjelovljenja Sina Božjega i otkupljenja koje je izvršio, kao i za živu i spasenjsku Kristovu prisutnost u Crkvi i u svijetu”, nastojat će se obnoviti takva nada i žar za izgradnju nove i različite Europe.
Sposobnost mojega naroda da “oprosti i moli za oproštenje” prodoran je znak te nade.
Uspomena na povorku mučenika ovoga stoljeća, koji su pružanjem svojega života očitovali vrhunski stupanj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, drugi je znak te nade.
Štovanje Marije, “regina Croatiae”, u njoj posvećenim svetištima, raspršenim po svim dijelovima zemlje, na kraju je rječiti znak te nade. Marija, Presveta Djevica, “mundi melioris origo” (kako je napisano u hrvatskom svetištu na Trškom Vrhu), pokazala se majkom i zaštitnicom u toku trinaest stoljeća kršćanstva hrvatskoga naroda. Na pragu Velikoga jubileja Ona se očituje kao majka nade za sljedeća stoljeća.
Zahvalan za tu trostruku nadu, zaključujem ovo svoje izlaganje uobičajenom izrekom na latinskom jeziku: Hodie data est mihi occasio loquendi coram hoc egregio coetu. Deo gratias et gratias vobis. Dixi.