“Kršćanska je zajednica pozvana djelovati svom svojom snagom da bi vjernici i svjetsko javno mnijenje bez dvojbe zamijetili pastoralni i duhovni cilj Jubileja.” To je preporučio Ivan Pavao II. članovima Središnjeg odbora Velikog jubileja godine dvijetisućite, u audijenciji u utorak ujutro, 4. lipnja, u papinskoj dvorani. Evo teksta govora:
Gospodo kardinali,
Časna braćo u biskupstvu,
Predraga braćo i sestre!
1. Sve pozdravljam živom bratskom ljubavlju. Zahvalnom se mišlju obraćam kardinalu Rogeru Etchegarayu, predsjedniku Središnjeg odbora Velikog jubileja, koji mi je htio prikazati izraze vaše odanosti i uspjehe zauzetog rada koji se odvijao ovih dana. S njim pozdravljam uzorite kardinale, glavnog tajnika Središnjeg odbora, mons. Sergija Sebastiania, predsjednike vijeća, biskupe i sve prisutne u ovome susretu.
Dva naporna dana proučavanja, u kojima ste sudjelovali, omogućila su vam srediti neke teološko-pastoralne smjerove koje treba predložiti za 1997, prvu godinu upravo pripremne faze za Jubilej. Sigurno je to bila dragocjena prilika za uočavanje i otklanjanje prvotnih zapreka Svete godine koja smjera “jačanju vjere i kršćanskog svjedočanstva” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 42).

Nikome ne uzmiču sasvim duhovni ciljevi
Zapravo, organizacijska pitanja koja se susreću u pretpripravnoj fazi, navela su komunikacijska sredstva da istaknu, ponekad pretežno izvanjske vidove Jubileja, povezane uz prihvaćanje hodočasnika i ostvarenje potrebnih logističkih infrastruktura. Zahvalan sam svima koji rade da u 2000. Rim i druga mjesta najizravnije zainteresirana, budu spremna slaviti veliki dogaraj.
Ipak je potrebno da nikome ne izmaknu sasvim duhovni ciljevi Jubileja. Zapravo, “jubilarna će godišnjica morati učvrstiti u današnjim kršćanima vjeru u Boga koji se objavio u Kristu, podržati nadu, usmjerenu iščekivanju vječnoga života, oživjeti ljubav djelotvorno zauzetu služenjem braći” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 31).

U slavljenju Svete godine ponavlja se koncilsko ozračje
2. Kršćanska je zajednica, međutim, pozvana djelovati svom svojom snagom da bi vjernici i svjetsko javno mnijenje bez dvojbe zamijetili pastoralni i duhovni cilj Jubileja. To će odgojno djelo biti, ponajprije, plod zauzetosti pastira i vjernika, koji će se, osim zgodnim poticajima u sklopu uobičajenog pastorala, poslužiti pojedinačnim prigodama za informiranje i oblikovanje koje pružaju sredstva priopćivanja.
Potrebno je učiniti svaki napor da se u prigodi slavljenja Svete godine ponovi, na neki način, ozračje koje se očitovalo oko II. vatikanskog koncila, ponajprije “značajan doprinos pripremi novoga proljeća Crkve koje će morati pokazati Veliki jubilej” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 18). Koncilska skupština nije bila samo okružena sredstvima društvenog priopćivanja, nego je izazvala u suvremenim muškarcima i ženama velika iščekivanja i nade, održavajući u kršćanskoj zajednici živom snažnu duhovnu napetost.

Približavajući se Trećem tisućljeću, koje upozorava na otajstvo posvećenog i otkupljenog doba po poslanju Utjelovljene Riječi, zgodno odzvanjaju riječi apostola Petra: “Osvijestite se i otrijeznite za molitvu! Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Gostoljubivo primajte jedni drugi bez mrmljanja! Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti! (1 Pt 4,7-10).
Eto ozračja kojim treba odisati ovih godina neposredna priprava! Zajedno s ipak potrebnim organizacijskim važnostima i u skladu s pastoralnim poticajima, morat će to biti način bratskog zajedništva i nesebičnog služenja za uspješno uvođenje vjernika u “godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,19).

Jubilej je događaj radosnog i zahvalnog razmišljanja o ljubavi Božjoj otkrivenoj u Gospodinu Isusu
3. Apostolsko pismo Nadolaskom treaeg tisualjeaa, predloživši da se godina 1997. posveti, kao prva u trogodišnjoj pripravi, “razmišljanju o Kristu, Riječi Očevoj, koji je po Duhu Svetom eovjekom postao” (br. 40), upozorava da upravimo pogled na Njega. Jubilej je, zapravo, doga?aj radosnog i zahvalnog razmišljanja o ljubavi Božjoj objavljenoj u Gospodinu Isusu.
Ali kako dubinski živjeti susret s Kristom u toj neposrednoj pripravi na Jubilej? Evanđelisti nam daju nekoliko događaja iz javnog života Isusa iz Nazareta, koji su utjecali na odgojni put učenika: to su trenuci u kojima Učitelj, izloživši jasno svoj zahtjevni životni prijedlog, dok u mnogim slušateljima izaziva zbunjenost i strah, u Petru i učenicima izaziva potpuno prianjanje uz svoju Osobu. Osobito na završetku “govora o Kruhu života” (Iv 6,67-69) i u epizodi Cezareje Filipove (Mt 16,13slj), izranjaju neke odgojne smjernice božanskoga Učitelja, koje je korisno pogledati u tijeku skorašnje kristološke faze jubilarne priprave.

Jubilarnom događaju treba prethoditi evangelizacija u dubini ljudskih misli i hrabrom zadatku inkulturacije
4. Vodeći računa o sumnjama suvremenog čovjeka i zbunjenosti mnogih kršćana, korisno je istaknuti snažan odgojni hod koji neka, uz “zgodnu priliku za ponovno otkriće kateheze u njezinom značenju i izvornoj vjernosti #!apostolskog nauka#! (Dj 2,42) o osobi Isusa Krista i njegova otajstva spasenja” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 42), znade predložiti nove prilike sučeljavanja i dijaloga sa suvremenom uljudbom, združenom s konkretnim gestama prihvaćanja i prijateljstva.
Prigoda Jubileja mora kršćansku zajednicu potaknuti na otvaranje srca i duše Isusovim “riječima života vječnoga”. Takav će stav potaknuti življe zanimanje za Božju riječ, pozorno i brižno revaloriziranje njezina liturgijskog navješćivanja, zauzetiju i utjelovljeniju katehezu. U svjetlu nove evangelizacije ta će kateheza zahtijevati, osim toga, da kršćani budu prisutni na “areopagu” suvremenog doba, i stupajući u dijalog s uljudbama današnjih ljudi, neka pružaju geste suživota i solidarnosti prema onima koji su siromašni kako u sredstvima tako nadom. Jubilarnom događaju zapravo mora prethoditi evangelizacija u dubini ljudskih misli već taknutih naviještanjem Evanđelja i hrabrom obvezom inkulturacije. Za sučeljavanje s posvjetovnjačenjem treba znati otkriti vrijednosti, ideale i previranja istinskih i pozitivnih novosti prisutnih u svim uljudbama, da bi se u njima slobodno utjelovila poruka Evanđelja. Tako će se stvoriti uvjeti da se i ljudi našeg doba, često razočarani totalizirajućim ideologijama i obećanjima koja činjenice opovrgavaju, mogu vratiti Kristu, izjavljujući s Petrom: “Gospodine, kome da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68). Gledati na Isusa da se najsvjesnije i najzrelije prione Evanđelju. To je osnovno usmjerenje, koje u tijeku 1997. mora dovesti vjernike istinskoj i djelotvornoj pastoralnoj obnovi. Ono će zahtijevati veću hrabrost i žar u naviještanju Isusa Krista, jedinog i konačnog odgovora na očekivanja svakoga muškarca i svake žene.
Apostolski nagovor Evangelii nuntiandi podsjeća da “evangelizirati u prvom redu znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Svjedočiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj Utjelovljenoj Riječi dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život… U Isusu Kristu, Sinu Božjem koji postade čovjekom, koji je umro i uskrsnuo, kao dar milosti i Božjeg milosrđa, svakom je čovjeku ponuđeno spasenje. I ne radi se o nekakvom nutarnjem spasenju…, nego… onostranom, eshatološkom, koje u ovom životu započinje, ali se dovršava u vječnosti” (26-27).

Obnova Crkve obzirom na Jubilej prolazi kroz istinsko otkriće Drugoga vatikanskog koncila
5. Apostolska obnova koju Crkva želi ostvariti obzirom na Jubilej prolazi, osim toga, kroz istinsko otkriće II. vatikanskog koncila. Potrebna je trajna zauzetost da veliki nauk Koncila bude sve prihvatljiviji u pastoralu kao proročko usmjerenje vjernosti i otvorenosti, u stalnoj sposobnosti slušanja i rasuđivanja u sučeljavanju sa znakovima vremena.
To zahtijeva ne samo poznavanje koncilskih dokumenata, nego i trajno obraćenje i neprekidno traženje Onoga koji je srce Crkve, Isusa Krista. Zahtijeva, osim toga, nasljedovanje provođenja njegova siromašnog života pozornog na čovjeka, ne samo promicanje dijaloga i bratstva, koji vode prihvaćanju drugoga, tko god on bio.
Nadahnjujući se na pedagogiji Utjelovljenja, kršćanska je zajednica pozvana na hod s Kristom uz današnjeg čovjeka, podupirući ga u teškom traženju Istine i pomažući mu na neki način zamijetiti Otkupiteljevu prisutnost tamo gdje provodi svoj svakodnevni život, označen nesigurnošću za sutrašnjicu, nepravdom, zbunjenošću i ponekad očajem.
Vjerujući u Gospodinovu prisutnost, po slušanju i dijalogu, slavljenju Riječi i sakramenata, kršćani će znati tako izvesti svoje suvremenike iz nepovjerenja i zbunjenosti u radosno svjedočenje Krista uskrsloga; to će, osim toga, dovesti do razumijevanja i suradnje s braćom drugih Crkava i kršćanskih vjeroispovijesti, dovodeći do stvarnog hoda prema jedinstvu, prema Kristovoj molitvi.

U Marijinoj školi svi ćemo se lako osjećati narodom u hodu prema spasenju
6. Časna braćo u biskupstvu, predraga braćo i sestre u Gospodinu, Crkva, dok kroči prema Jubileju, ne prestaje ostajati u trajnoj molitvi poput učenika u dvorani Posljednje večere. Zna da su mnoge poteškoće i zasjede zla; stoga se pouzdaje u Gospodinovu oslobađajuću moć.
Na tom putu obraćenja i obnove, kako osobne tako i zajedničke, Crkva gleda na Mariju, Majku Utjelovljene Riječi, koja “trajno pokazuje svoga božanskog Sina i predstavlja se svim vjernicima kao uzor proživljene vjere” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 43). U njezinoj ćemo se školi lako svi osjećati Narodom u hodu prema spasenju. Zajedno s njom prihvatimo u svoj život Isusa Krista, u kome je Otac izrekao konačnu riječ o čovjeku i njegovoj povijesti.
Dok želim da završetak rada ovih dana izradi korisne prijedloge i smjernice za sav kršćanski narod, jamčim vam svoje sjećanje kod Gospodina i rado združujem svoje želje s posebnim Apostolskim blagoslovom.