Proslava jubileja započela je u nedjelju 26. ožujka  misom u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske, a nastavljena u ponedjeljak 27. ožujka u Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće svečanom akademijom. Na inicijativu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, program su zajednički organizirali Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), Hrvatsko nacionalno vijeće, Subotička biskupija, Katoličko društvo „Ivan Antunović“ i Novinarska izdavačka ustanova „Hrvatska riječ“.

O biskupu Budanoviću i njegovom djelovanju

„Bogatu i višestoljetnu kulturnu povijest Hrvata u Vojvodini/Srbiji gradili su i grade brojni hrvatski velikani, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, a među njima je i biskup Lajčo Budanović“, istaknula je ovom prigodom, u ime glavnog organizatora obilježavanja obljetnice, v. d. ravnateljice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković. Podsjetila je na riječi svećenika Lazara Ivana Krmpotića o velikanu koji je ovih dana okupio tamošnje Hrvate: „Nastojanje Lajče Budanovića kao biskupa bilo je usmjereno da se kulturni rast svakog pojedinog naroda utka u živo tkivo svake župe, crkvene općine, tj. žive zajednice Božjeg naroda, ali i biskupije kao cjeline. U tom smislu Lajčo Budanović je daleki preteča misli pape Ivana Pavla II. koji je 1984. godine u Vatikanu osnovao za opću Crkvu Vijeće za kulturu, sa željom da se u svakom narodu i svakoj biskupiji i župi osnuje slično tijelo koje će njegovati tu prastaru vezu između Crkve i kulture“.

Ističući kako je biskup Budanović bio i ostao dio ne samo naše povijesti, već i našeg života, podsjetila je kako su o njemu do sada organizirana dva skupa – 1983. i 2003. godine, o čemu svjedoče zbornici radova. „No, stasaju nove generacije kojima želimo predstaviti biskupa Budanovića i njegovo djelo kako ne bi ostao tek u prošlosti, jer biskupovo djelo prerasta njegovo vrijeme, a ako ga želimo nasljedovati, moramo ga i poznavati. Stoga ZKVH i hrvatski mediji objavljuju njegovu biografiju, zastupljen je u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, priređujemo znanstvene kolokvije u mjestima izvan Subotice, digitaliziramo njegova djela kako bi bila dostupna široj publici, tematiziramo ga ove godine u listopadu na Danima hrvatske knjige i riječi, o njemu pišemo u Godišnjaku za znanstvena istraživanja, tiskali smo brošuru o njemu i njegovom djelovanju“, rekla je Katarina Čeliković.

Govoreći o biskupu Budanoviću i njegovom djelovanju, dr. sc. Robert Skenderović iz Zagreba, čiji su preci iz tih krajeva, istaknuo je da je mons. Budanović jedan od pojedinaca važnih za opstojnost bačkih Hrvata, ali i za život Katoličke crkve u Vojvodini. „Najvažnije je istaknuti da je po svome pozivu uvijek bio prvo katolički svećenik. Nakon generacije Ivana Antunovića i Đene Dulića, nastupila su nova vremena. Već od 1900. godine, kao vođa našeg naroda istaknuo se svećenik Pajo Kujundžić, a uz njega su stasali tada mladi svećenici Blaško Rajić i Lajčo Budanović, koji je djelovao u Bačkoj na socijalnom, nacionalnom i vjerskom polju. I u Subotici, i u Novom Sadu, i u Baji ostavio je pozitivan trag svoga djelovanja, a bio je poznat i u Hrvatskoj“, istaknuo je Skenderović, dodajući kako je svako organiziranje bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj u to vrijeme od strane vlasti gledano kao prijetnja i nastojalo se to spriječiti.

„Ipak, upravo kroz aktivnosti Budanovića vidimo da su ovdašnji Hrvati tada imali snažan elan koji je bio nezaustavljiv, organiziranost zajednice razvijala se na brojnim razinama – kulturnoj, gospodarskoj, crkvenoj i svugdje možemo naći da je aktivno u životu zajednice djelovao Budanović. Evo dva primjera. Kao prvo, na kulturnom polju, znamo da je još kao kapelan u Baji 1911. godine bio prinosnik Matice hrvatske, povjerenik je bio dr. Vranje Sudarević. Bio je aktivan i na gospodarskom polju, naime jedno vrijeme je bio član uprave Zemljodilske štedionice“, rekao je.

Kako je dalje naveo dr. Skenderović, „godine 1923. osnovana je Bačka apostolska administratura, a Lajčo Budanović, tada župnik subotičke Župe sv. Terezije, imenovan je prvim administratorom ove administrature sa sjedištem u Subotici. Godine 1927. Sveta Stolica ga imenuje i naslovnim biskupom cizamejskim te je posvećen za biskupa iste godine. U njegovo vrijeme građene su nove crkve, osnivane župe, udaraju se temelji i osnivanja dječačkog sjemeništa, današnjeg Paulinuma, a 1936. godine održana je prva Bačka sinoda u Subotici na kojoj je donesen ‘Codecs baciencis’ važan za buduće uređenje dijeceze.“

Istodobno, prema riječima dr. Skenderovića, biskup Budanović je znatno utjecao i na nacionalni život Hrvata u Bačkoj. „Godine 1933. biskup Budanović je osnovao Maticu subotičku, instituciju koja je bila prožeta jasnom hrvatskom i katoličkom orijentacijom, a jedna od najvažnijih aktivnosti te institucije trebala je biti upravljanje osobnom zadužbinom Budanovića za koju je odmah počeo pripreme. U osnivanju zaklade omelo ga je izbijanje rata 1941., ali je već ’42. dovršio i predao tadašnjim mađarskim vlastima osnovni list s oporukom kojom određuje osnivanje Zadužbine biskupa Budanovića pod upravom Subotičke matice. Svrha te zaklade bila je ‘promicanje humano-prosvjetnih potreba Slavena katolika na području Bačke, Baranje i Banata’.

Vidi se da je Budanović ulagao puno truda u institucionalno organiziranje bačkih Hrvata, s jasno izraženom katoličkom prisutnošću. Dakle, jačanjem katoličke vjere želio je i identitetski ojačati bačke Hrvate, ali jačanjem njihovog nacionalnog identiteta jačao je istovremeno i katoličku zajednicu u cjelini. Hrvatska zajednica u Bačkoj organizirala je tada niz događanja, a gotovo u svim važnijima sudjelovao je i biskup Budanović. Jedna od najimpresivnijih manifestacija održala se 1936. godine prigodom 250. obljetnice dolaska veće grupe Bunjevaca u Bačku, a biskup Budanović je bio njezin inicijator i tada je dao i čuvenu izjavu: ‘Bunjevci su vazda bili i virna dica svete Katoličke crkve i odličan ogranak velikoga hrvatskoga naroda’. Međutim, velike planove zaustavio je II. svjetski rat i ulaskom mađarskih snaga u Bačku stradali su brojni svećenici, među njima i mons. Blaško Rajić i Lajčo Budanović.

No, 1944. godine on ponovno dolazi na čelo Bačke apostolske administrature. Međutim, tada pred njega dolazi novi veliki izazov u obliku komunističke vlasti, koja je u Katoličkoj crkvi vidjela prvenstveno političku prijetnju. Ne samo da se svugdje promovirao otvoreni, javni prijezir prema religiji, nego su komunisti odmah po preuzimanju vlasti započeli progon i zatvaranje brojnih crkvenih lica, oduzimanje crkvene imovine, zatvaranje crkvenih udruga. Usprkos svemu, on je učinio sve da se ona pripremi za uzdizanja na čast biskupije, pa se može reći da današnja Subotička biskupija počiva na njegovim temeljima“, naveo je dr. Skenderović.

Također je dodao kako je biskup Budanović govorio tri jezika (hrvatski, mađarski i njemački) i živo se zanimao za život svih naroda na prostoru Bačke apostolske administrature. Međutim, golem trud koji je ulagao u društveni i vjerski život nesumnjivo je ostavljao i fizičke posljedice. Njegov nasljedni biskup Matiša Zvekanović napisao je kasnije „da je preuzvišeni gospodin Lajčo Budanović umro više radom nego dubokom starošću“ te je sahranjen, prema vlastitoj želji, pored oltara Uznesenja Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Terezije. Lajčo Budanović je svojim predanim radom pripremio Bačku apostolsku administraturu za uzvišenje na razinu biskupije, koju je 1968. papa Pavao VI. proglasio Subotičkom biskupijom. „Među bačkim Hrvatima, biskup Budanović ostat će upamćen kao čovjek koji je volio svoj narod, koji je za svoj narod patio i bio proganjan, ali je ostao ustrajan u toj ljubavi“, istaknuo je Skenderović.

Duhovni lik biskupa Budanovića

Dijecezanski upravitelj Subotičke biskupije mons. Ferenc Fazekas rekao je kako je biskup Lajčo Budanović bio prvi duhovni pastir novoosnovane Bačke apostolske administrature, te kako je za biskupa zaređen 1. svibnja 1927. godine. „Nakon strahota i rana I. svjetskog rata nije bilo lako obnoviti duhovni i crkveni život na našem području. Ipak je čitav svoj život, svoju biskupsku službu posvetio tome da predoči puku vjerske istine Katoličke crkve i učvrsti svoje stado u toj vjeri“, istaknuo je mons. Fazekas.

O duhovnom liku biskupa Budanovića govorio je subotički katedralni župnik mons. Stjepan Beretić. „Kao mlad svećenik službovao je u dvojezičnim i trojezičnim župama tadašnje Kalačko-bačke nadbiskupije. Kao bogoslov i poletan mlad svećenik, nerijetko je optuživan i ispitivan zbog panslavizma. U Baji je pokrenuo Bajsku kršćansku čitaonicu, čije djelovanje dugo nije odobrilo mađarsko Ministarstvo prosvjete i vjere zato što ju je smatralo panslavističkom ustanovom. I u Beregu je osnovao čitaonicu. Poticao je roditelje da školuju svoju djecu, pomagao je školovanje siromašne djece, u Novom Sadu se starao za siromašne radnike.

Imao je 29 godina kada je kao novosadski kapelan napisao naš glasoviti molitvenik Velika slava Božja. U župnom domu sv. Terezije uredio je biskupsku kuriju, 1936. godine sazvao je prvu Bačku sinodu, kada je izdao i Bački zakonik. U njegovo je vrijeme podignuto nekoliko crkava i osnovano nekoliko župa. Jugoslavenske vlasti su bile protiv Budanovića jer su držale da je zadojen mađarskim nacionalnim duhom i da je privržen Mađarskoj. Toliko neprihvaćen, 10. veljače 1923. godine ipak je imenovan apostolskim administratorom, a 1. lipnja 1927. zaređen za biskupa. Budanović je, unatoč svemu, ostao čvrst i nepokolebljiv, odan svojim svagdanjim župničkim i općenito svećeničkim dužnostima“, rekao je mons. Beretić.

Istaknuo je kako je mons. Budanović na čelu subotičke Župe sv. Terezije bio 38, na čelu Bačke apostolske administrature 35 godina, te kako je kao biskup djelovao 31 godinu. Njegove posljednje riječi, podsjetio je mons. Beretić, zabilježio je pokojni somborski župnik, biskupov tajnik Ivan Juriga, a one su bile: „Sveti Josip je učinio svoje“.

„Biskup Budanović, ličnost iznimnih sposobnosti i strahovite energije, ostat će dostojanstveni svjetionik biskupima, svećenicima, redovništvu i vjernicima Subotičke biskupije. Napajan dubokom molitvom, zadužio nas je zadivljujućom radnom energijom. Budanović oduševljava snagom koja ne poznaje strah ni pred čim“, istakno je mons. Beretić.

O važnosti biskupa Budanovića za tamošnje Hrvate

O važnosti lika i djelovanja biskupa Budanovića tom su prigodom govorili i dužnosnici hrvatske zajednice u Srbiji, kao i Hrvatskoj. Ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Srbije Tomislav Žigmanov istaknuo je kako je kulturna, društvena i nacionalna povijest Hrvata u Vojvodini bogata, još uvijek nedovoljno istražena, te kako je Lajčo Budanović, vjerojatno najmarkantnija osobnost XX. stoljeća u hrvatskoj zajednici u Srbiji, povod da promisle, ponovno valoriziraju i podvuku crtu kada je u pitanju ono što baštine.

„U povijesti Hrvata na ovom području bilježimo, kao što je to kao predložak ponudio pokojni vlč. Josip Temunović, nekoliko preporoda: franjevački, koji se veže uz XVIII. stoljeće, preporod biskupa Ivana Antunovića koji se vezuje uz narodne preporode u drugoj polovici XIX. stoljeća, preporod čiji je oslonac i kičma bio biskup Lajčo Budanović između dva svjetska rata, onaj koji je bio najkraći, ali čiji smo mi danas baštinici koncem 60-ih i početkom 70-ih godina XX. stoljeća poznat kao Hrvatsko proljeće, i neka vrsta nastavka tih preporoda jesu događanja, procesi i ostvaraji unutar hrvatske zajednice koje bilježimo nakon demokratizacije društva u bivšoj Jugoslaviji, a napose u Srbiji nakon 2000. godine. U tom nizu, koji je krhak u kontinuitetu, imamo osobu koja povezuje s jedne strane nastojanja Ivana Antunovića i kao luč prenosi nama potonjima, napose na osobe koje će voditi Hrvatsko proljeće kao neku vrstu živog kontinuiteta i kada su u pitanju stremljenja, energija i ostvarenja“, rekao je Žigmanov.

Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić, u duhu slogana pod kojim se obilježio jubilej, istaknula je kako je zapravo sâm biskup Budanović bio graditelj. „Biskup Budanović bio je graditelj, sagradio je devet crkava, a slogan HNV-a danas, 150 godina nakon rođenja biskupa Lajče Budanovića jest ‘Znam tko sam – graditelj’. Mi u ovom trenutku imamo devet otvorenih gradilišta i još nekoliko u planu među kojima je Hrvatski školski centar. On nije naša ideja, to je ne samo ideja već i želja biskupa Budanovića. On je znao da bez odgoja i obrazovanja mladih neće biti napretka naše zajednice. Zbog toga je i bio sputavan. Zgrada koja je predviđena za ovaj centar u ulici Matije Gupca ista je ona zgrada koju je biskup kupio i namijenio za našu školu. Ta ideja je ponovno pokrenuta 2011. godine, mi smo je preuzeli i vjerujem da će se ona, ako budemo slijedili biskupa u smirenosti, odmjerenosti, i ostvariti“, rekla je Vojnić.

Savjetnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu dr. sc. Milan Bošnjak tom je prigodom podsjetio kako postoji velika potpora u Hrvatskoj aktivnostima koje se ondje provode, te istaknuo kako je tradicija bunjevačkih Hrvata iznimno važan dio ukupne hrvatske kulture i kako bez tog segmenta hrvatska kultura ne može biti cjelovita. „U aktivnom kulturnom djelovanju uzori nam mogu biti oni koji su bili bolji od nas i koji su bili svjetlo u vremenu u kojemu su živjeli, a biskup Budanović je bez sumnje jedan od takvih ljudi“, rekao je.

U okviru svečane akadmije nastupile su kerske kraljice koje je pripremila s. Silvana Milan, zbor iz Bajmaka pod ravnanjem Bele Anišića, solistica Aleksandra Ušumović uz klavirsku pratnju Viole Biró i Katedralni zbor „Albe Vidaković“ pod ravnanjem mo. Miroslava Stantića.