Draga braćo i sestre!
1. Ovih dana Velikog tjedna s odanom pobožnošću slijedimo Krista na njegovom križnom putu. Dolazimo k Isusu sa žarkom vjerom da njegova otkupiteljska patnja preobražava naša srca i naše živote, te sa zaufanom molitvom da nam patnja Božanskog otkupitelja postane izvorom snage i nade u našim patnjama, kako bismo i mi poput Krista proslavili Oca i prihvatili njegovu volju u svojim životima. Ipak, danas se u slobodi djece Božje, tom neizmjernom daru Kristovog otkupljenja, u ovim danima kada smo kao pojedinci i kao narod potreseni nepravdom koja se nanosi onima koji su časno branili svoj dom te čitavoj državi Hrvatskoj, pitamo kako razumjeti, kako prihvatiti, kako tumačiti sve ove događaje?
Premda kao vjernici spoznajemo kako je Kristova otkupiteljska žrtva cjelovita žrtva našeg otkupljenja s ničim usporediva te da je trebamo čuvati u njenoj posebnosti, ipak znamo da Isus u svojoj patnji nikada nije bio promatran izolirano, bez obzira kako tome pristupili. Isus supati s nama i mi supatimo s njime. Baš onako kako to svjedoči apostol Pavao u poslanici Kološanima: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Mi smo dionici Isusove agonije do kraja svijeta, a jedino On istinski supati s nama. Jedino udjelom u njegovoj patnji možemo doći do udjela u preobrazbi njegova uskrsnuća.
2. Prihvaćajući našu patnju, prihvaćajući patnju našega naroda, prihvaćajući patnju onih koji su ovih dana nepravedno osuđeni, mi molimo Gospodina da bude njihov i naš supatnik, da im dade snage i jakosti u njihovoj i našoj agoniji života, agoniji koja upravo kroz patnju otkriva sav prividan sjaj, a zapravo bijedu svih onih koji su zbog sljepoće srca pristali biti dionicima mračne zavjere protiv istine, dobrote i ljubavi.
Premda znamo da je jedino Krist Gospodin potpuno nevin od svake krivice i premda znamo da ne smijemo olako svoje patnje uspoređivati s njegovima, a ipak se nadamo jednome: da se i naše patnje i patnje sviju koji su bili žrtve nametnutog rata u Hrvatskoj, od godine 1991. do njegovog završetka, u ovom trenutku suobličuju i pridružuju Kristovoj patnji.
Na tome putu mi smo pozvani poput Krista sve činiti da istina dođe na vidjelo, premda se čini da je zgažena; pozvani smo poput njega vlastitom odgovornošću, zalaganjem, dobrotom i spremnošću na žrtvu raskrinkati sve one sitne duše na pozornici u prvom redu domaćih, a i svjetskih, političkih i društvenih zbivanja, koje pod prividom blještavila ne vide svoju bijedu pred licem istinske patnje i pravednosti.
Dižući svoj glas protiv nepravde, koja je pogodila ne samo pojedince nego i cijeli hrvatski narod kao i svakog istinoljubivog građanina Hrvatske, mi znamo i vjerujemo da se mir može postići samo kao djelo pravde. Mi isto tako znamo da nas ne mogu slomiti ni svjetske sile, ni domaći mešetari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena samo jedna politika i ništa drugo. U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo što je istina.
3. Stoga s ovog mjesta molitve pozivam vjernike na obraćenje srca, misli i djelovanja. Pozivam hrvatski narod i sve građane Hrvatske da budu dostojanstveni i odlučni u raskrinkavanju laži i nepravde, ali u zalaganju za zajedničko dobro da budu razboriti i odgovorni pred sadašnjošću i budućnošću svojom i svoje djece. Pozivam odgovorne da preispitaju svoje djelovanje i da učine sve kako bi zaštitili dostojanstvo hrvatskog naroda koji znade patiti, ali koji ne želi biti izigran i prodan za šaku srebrnjaka.
Ponavljam riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: “Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima” (Govor na susretu u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.). Vodstvo hrvatske države pozvano je ispraviti – ondje gdje je još moguće – eventualne propuste i učiniti sve što je potrebno kako bi pobijedila istina i pravednost, što jedino može jamčiti uspostavu mira i suživota u našoj državi i ovom dijelu Europe.
Kao Crkva u hrvatskom narodu čuvamo dragocjeno iskustvo duhovne snage da nas je u teškim povijesnim iskušenjima spasila jedino Božja pomoć koju smo osjetili u dubokoj povezanosti s Kristovom Majkom, sigurnim znakom naše nade i utjehe. Stoga pozivam vjernike na molitvu Trojednom Bogu. Molimo za naše generale i njihove obitelji. Molimo za sve žrtve nametnutog nam rata. Molimo za sve koji su gladni i žedni pravednosti. Treba se nadati, što se kršćanskim rječnikom prevodi: treba moliti kako bi dobro pobijedilo. Neka nas u tom djelu naše vjere trajno prati zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca. Amen.