Brojne klauzuralne redovnice, iz različitih talijanskih samostana, skupile su se u katedrali sv. Petra u Bologni, u nedjelju, 28. rujna ujutro, da bi sudjelovale u susretu sa Svetim Ocem. Poslije pozdrava kardinala Martineza Somala, predstojnika Kongregacije za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života, Papa im se obratio sljedećim govorom:

Predrage sestre!
1. S velikom radošću upravljam svoj pozdrav svima vama, sabranima u ovoj veličanstvenoj bolonjskoj katedrali, i, po vama se želim obratiti redovnicama talijanskih klauzuralnih samostana, duhovno sjedinjenih sa slavljima Nacionalnoga euharistijskog kongresa. Pozdravljam kardinala Eduarda Martineza Somala, koji je jutros slavio za vas svetu misu; s njim pozdravljam također dragog kardinala Giacoma Biffia, bolonjskog nadbiskupa, zajedno s nazočnim biskupima i svećenicima.
Euharistijski kongres, koji se ovih dana održavao u Bologni, izvanredni je duhovni događaj, koji zanima cijeli Božji narod. Zanima osobito vas, čije se monaško zvanje ostvaruje u samom srcu Crkve. Vaše je poslanje doista hraniti i podupirati pastoralno djelovanje Crkve s dragocjenim doprinosom razmatranja, molitve, žrtve, koje neprestano prikazujete u svojim samostanima, čija tiha nazočnost očituje ljudima našega doba početak Kraljevstva Božjega.
2. Poput Crkve, i monastička se zajednica rađa iz Euharistije, hrani se sakramentom Tijela i Krvi Gospodnje i trajno je prema njemu usmjerena. Svakoga dana vas bogoslužje poziva razmatrati, po probodenim Kristovim grudima na križu, otajstvo vječne Očeve ljubavi, da je poslije svjedočite u svom življenju potpunog predanja Bogu. Vama Isus otkriva otajstvo svoje ljubavi, da je čuvate kao Marija, u tišini plodne vjere, postajući zajedno s Njom suradnice u djelu spasenja.
Predrage sestre, vaš život, sabran i čuvan u otajstvu Presvetoga Trojstva, čini vas sudionicama nutarnjeg dijaloga ljubavi, koji Riječ neprekidno održava s Ocem u Duhu Svetomu. Tako vaša svakodnevna “sacrificium laudis” (žrtva hvale), sjedinjena s himnom sačinjenim od vašega življenja posvećenih osoba u klauzuralnom zvanju, već na ovoj zemlji anticipira nešto od vječne nebeske liturgije. Monahinja, potvrđuje blažena Elizabeta od Presvetoga Trojstva, “mora biti uvijek zaokupljena zahvaljivanjem. Svaki njezin čin, njezini pokreti, svaka njezina misao i težnja, koji je istodobno dublje ukorjenjuju u ljubavi, kao jeka su vječnoga Sanctus” (Scritti, Ritiro, 10,2).
3. Euharistija je dar koji je Krist podario svojoj zaručnici u trenutku kad je napustio ovaj svijet da se vrati Ocu. Drage sestre, kršćanska zajednca prepoznaje u vašem životu “znak isključivog jedinstva Crkve-zaručnice sa svojim Gospodinom”(Vita consecrata, 59). Tajna zaručništva, koja pripada Crkvi u njezinoj cjelovitosti (usp. Ef 5,23-32), poprima u zvanjima posebne posvete osobiti odnos, koji dostiže svoj najrječitiji izraz u posvećenoj ženi: doista po samoj njezinoj naravi ona je slika Crkve, djevice, zaručnice i majke, koja podupire cjelovitost vjere dane Zaručniku, rađajući ljude na novi život u krštenju.
U klauzuralnoj monahinji, zatim, upravo jer u punini živi zaručničko otajstvo isključivog zajedništva s Kristom, “ispunja se nebesko otajstvo Crkve” (sv. Ambrozije, De institutionis virginis, 24,255; PL 16,325 C). Na otajstvo “tijela koje se daje” i “krvi koja se prolijeva”, koje prikazuje i ostvaruje svaka euharistija, klauzuralna monahinja odgovara potpunim prinosom same sebe, odričući se sasvim “ne samo stvari, nego i prostora, kontakata, tolikih stvorenih dobara” (VC, 59). Klauzura predstavlja posebni način “biti s Gospodinom”, sudjelujući u njegovu poništenju u obliku korjenitog siromaštva, po kojemu se izabire Boga kao “Jedino Potrebnoga” (usp. Lk 10,42), ljubeći ga isključivo kao Sve od Svega. Tako se prostori klauzuralnog samostana šire neizmjernim obzorjima, jer su otvoreni ljubavi Boga koji grli sva stvorenja. Klauzura stoga nije samo sredstvo neizmjerne vrijednosti za postizanje sabranosti, nego uzvišeni način sudjelovanja u Kristovoj Pashi. Klauzursko se zvanje ucjepljuje u euharistijsko otajstvo, podupirući vaše sudjelovanje u Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi za spasenje svi ljudi.
4. U svjetlu te istine pokazuje se vrlo bliska veza koja postoji između kontemplacije i poslanja. Po isključivom sjedinjenju s Bogom u ljubavi, vaša posveta postaje tajanstveno ali stvarno plodna. To je vaš tipičan način sudjelovanja u životu Crkve, nezamjenjiv doprinos u njezinom poslanju koje vas čini “suradnicama samoga Boga i potporom slabim i kolebljivim članovima njegova neizrecivog Tijela” (Sv. Klara Asiška, Terza lettera ad Agnese di Praga, 8: Fonti Francescane,2886).
U vašem #!obliku života#! ljudima našega doba postaje vidljivo lice Crkve moliteljice, njezino srce potpuno obuzeto ljubavlju za Krista i prepuno zahvalnosti za Oca. Iz svakog se samostana diže trajna molitva hvale i posredovanja za cijeli svijet, čije ste patnje, očekivanja i nade pozvane prihvatiti i podijeliti.
Vaše monastičko zvanje je također radosni navještaj blizine Božje; navještaj veoma važan za suvremene ljude, potrebne otkrivanja Božje onostranosti i, istodobno, njegove ljubazne nazočnosti uz svaku osobu, osobito ako je siromašna i zbunjena.
Vaš život sa svojim odvajanjem od svijeta, izraženim stvarno i djelotvorno, proglašava prvenstvo Božje, trajni je poziv na prednost kontemplacije pred akcijom, onoga što je vječno pred onim što je privremeno. Stoga se on predlaže kao prikazivanje i anticipiranje cilja prema kojemu ide crkvena zajednica: buduća preobrazba svih stvari u Kristu.
5. Koliko je sve to istinito, posvjedočila je na osobit način sveta Terezija iz Lisieuxa, čiju stotu obljetnicu smrti slavimo ove godine, i koju ću imati radost 19. listopada proglasiti crkvenom naučiteljicom. Njezin kratki život, proveden u skrovitosti, neprestano nam govori o čari traženja Boga i ljepoti potpunog sebedarja njegovoj ljubavi.
U svojoj gorućoj žeđi da sudjeluje u otkupiteljskom djelu ona se pita, kao što znate, koje je njezino posebno poslanje u Crkvi. Nijedan je izbor nije potpuno zadovoljio, sve dok nije jednoga dana, prosvijetljena iznutra, shvatila da Crkva ima srce, i da to srce izgara od ljubavi: “U srcu Crkve, moje majke – odlučila je tada – ja ću biti ljubav.”
Za ostvarenje toga jedinstvenog poziva na ljubav nije potrebno dopustiti da vas zaslijepi svjetovna mudrost; doista, samo malenima Otac otkriva svoje tajne, ulazeći u njihovo srce, koje je, prema lijepom izrazu svete Klare Asiške “mansio et sedes”, “stan i prebivalište” božanskog Veličanstva (usp. Terza Lettera ad Agnese, 21-26: FF 2892-2893).
Vaše klauzurne zajednice, sa svojim vlastitim izmjenama molitve i vršenja sestrinske ljubavi, u kojima je samoća ispunjena blagom nazočnošću Gospodinovom a šutnja priprema dušu na slušanje njegovih nutarnjih savjeta, mjesto su gdje se svaki dan odgajate za ovo ljubazno poznavanje Riječi Očeve. Od srca vam želim da vam život bude prožet ovom trajnom težnjom prema Bogu, neprestanom euharistijskom žrtvom koja neka preobrazi život u potpunu žrtvu ljubavi, u zajedništvo s Kristom, za spasenje svijeta.
6. Hvala, predrage sestre, za dragocjeni dar vašega osobitog doprinosa životu Crkve i osobito za molitvu kojom pratite ovaj Nacionalni euharistijski kongres.
Hvala za vašu nazočnost kao monaških redovnica, koja u srcu Crkve podržava živim poziv na potpunu ljubav Kristu zaručniku. Kršćanska zajednica vam zahvaljuje za to svjedočenje.
Po svom životu zajedništva s Gospodinom budite rječiti znakovi njegove ljubavi za cijelo čovječanstvo. Tako svima pružate duhovni doprinos nade i radosti, usmjerujući ljude prema susretu s Kristom, našim pravim mirom.
Vama i vašim klauzurnim zajednicama i vašim susestrama kontemplativkama u Italiji srdačno podjeljujem posebni apostolski blagoslov.