Nastavljajući sa upoznavanjem (pod)tema utemeljenih u dokumentu „Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske“, a istovremeno važnih za angažiranu primjenu u socijalnom pastoralnom djelovanju u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i šire, Jakobfi je pojasnio kako se razmatranje o župi kao zajednici socijalne duhovnosti nadovezuje na prethodnu tribinu kada je razgovarano o župi kao zajednici gostoprimstva, a da bi ona to postigla župa mora biti zajednica ljubavi izrasla iz zajednice vjere i socijalne duhovnosti.

„U kolikoj su mjeri naše župne zajednice zajednice vjere i socijalne duhovnosti? Koliko su naše postojeće župne strukture prikladna institucionalna podrška u djelovanju i razvoju župne zajednice kao zajednice vjere i socijalne duhovnosti“, upitao je predavač domećući: „Najdublji problem Crkve đakovačko-osječke jest pomanjkanje osobnog: obraćenja, duhovnosti i molitvenog života. To uzrokuje krizu na različitim razinama i područjima njezina života. Zbog toga je temeljni preduvjet sinodske obnove obnova molitvenog i sakramentalnog života svih članova Crkve, ali istovremeno tu obnovu mora nezaobilazno pratiti korjenita obnova župnih struktura. To je put prema izgradnji župe kao zajednice vjere i socijalne duhovnosti (sinodalne Izjave i odluke 15; 18; 554). Od koga/čega, kako i od kojeg sadržaja započeti (Izjave i odluke 12; 17; 32; 252; 555; 692)? Prioritet treba dati ‘malom stadu’ koje pokazuje znakove otvorenosti za suradnju i preuzimanje većeg stupnja kršćanske suodgovornosti. Početak je u volontiranju u župi, primjerice dva sata tjedno (volonterske sate valjalo bi evidentirati), ali ne na način prigodnog i bezosjećajnog iscrpljivanja/izrabljivanja, već naglasak staviti na djelovanje koje je organizirano, planirano i sustavno pri čemu svaka župa treba izraditi vlastiti pastoralni plan i program koji će voditi računa o konkretnim župnim mogućnostima i potrebama.

U kontekstu sadržaja kojim početi valja znati da, u okviru govora o nužnoj obnovi molitvenog i sakramentalnog života, Sinoda ističe bitno razvijanje svijesti o društvenoj dimenziji kršćanske vjere i trajno nadahnjivanje socijalnim naukom Crkve! Župe (prema nadbiskupijskom Pravilniku) imaju pastoralna vijeća sa trima odborima (za naviještanje Božje riječi, za liturgijski i molitveni život te za karitativnu djelatnost), a sinodalne Izjave i odluke (29; 30; 575; Kompendij 67) predviđaju i četvrti odbor. Dakle, početak je u proširenju pastoralnoga vijeća s odborom za izgradnju zajedništva u kojem će biti ‘malo stado’. Recimo, to ste vi koji tri godine sudjelujete na socijalnim tribinama. Od kojeg sadržaja započeti? Konkretno, obnovom sakramentalnog i molitvenog života, primjerice, kroz poticanje odbora za liturgiju da promiče socijalnu dimenziju duhovnosti te usavršava postojeće i osmišljava nove modele njezinog oživotvorenja; naviještanje da obogati katehetske sadržaje socijalnom dimenzijom evanđelja; služenje da promiče konkretna djela ljubavi kao plod i oživotvorenje sakramentalnog/molitvenog života“, naglasio je Jakobfi.

Naposljetku na tribini je posebice bilo riječi o praktičnim pastoralnim uputama za djelovanje odbora za liturgiju (Izjave i odluke 337; 346; 348; 453 – 460; 485). U tom smislu uputno je „zahtijevati u homiliji tumačenje socijalnog nauka Crkve, a u molitvi vjernika redovito pripremati molitvu prilagođenu aktualnim crkvenim/gradskim/seoskim/državnim okolnostima“. Istaknuta je važnost: priređivanja pokorničkih bogoslužja radi razvijanja svijesti o osobnoj i društvenoj dimenziji grijeha i pomirenja, kao i poticanje župnika da razvijaju osjećaj za primjerenu zadovoljštinu u vidu djela dobrotvornosti, dok pučke pobožnosti treba oblikovati i provoditi tado da prinose razvoju socijalne dimenzije duhovnosti. „Božićno slavlje potiče na poštivanje dostojanstva ljudske osobe i prepoznavanje nastavka utjelovljenja u bližnjima, a napose u odbačenima. Svatko od nas je nastavak utjelovljenja u Betlehemu“, zaključio je Jakobfi.