Sveti Oče, časna braćo u biskupstvu, predraga braćo i sestre u Kristu!
Ponajprije zahvaljujem Svetom Ocu, uime cijele Crkve koja je u Hrvatskoj, što je sazvao ovo drugo Posebno zasjedanje za Europu biskupske sinode na pragu trećega tisućljeća. Njegova Svetost, Ivan Pavao II. – Papa sinoda – sazvao nas je ovdje da bismo kolegijalno živjeli jako iskustvo Krista, koji je živ i prisutan među nama, Pastirima Crkve koja živi u Europi.
Prije godinu dana, točno 3. listopada 1998., Sveti Otac blaženim je proglasio kardinala Alojzija Stepinca u svetištu u Mariji Bistrici.
U crkvenom sjećanju #!50-ih i #!60-ih kardinal Stepinac – zajedno s kardinalima Beranom, Wyszynskim, Mindszentyem, Slipyijem i ostalim časnim pastirima u zemljama komunističkog sustava – utjelovljivao je otpor bezbožnoj vlasti, podupiran u ime vjere i dosljednosti Evanđelju.
Ovim kratkim izlaganjem odnosim se na br. 22., 23. i 24. iz “Instrumentum laboris”, kao i na broj 2. prvoga dijela “Relatio ante disceptationem”.
U tom kontekstu želim prizvati posebnu poruku blaženoga Stepinca, tj. njegovo svjedočanstvo o kršćanskoj savjesti.
“Naša je savjest čista i mirna!”: tom snažnom izjavom pred tužiteljima – koja za druge postaje svjedočanstvo i poziv da budu vjerni vlastitoj savjesti – Stepinac se pojavljuje pred svojim hrvatskim narodom i budućim naraštajima kao Toma Morus našeg doba. Stepinac je bio i ostaje u sjećanju svojega naroda kao velik učitelj i odgojitelj kršćanske savjesti. Smrt mučenika postaje živa savjest i pomaže nam živjeti i nadati se.
Unutarnja sekularizacija kršćanskog života sa sobom nosi duboku krizu savjesti i kršćanske moralne prakse. Savjest je, kako naučava Drugi vatikanski koncil, “najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini… Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskog rješavanja tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva. Dakle, što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti” (Gaudium et spes, 16).
Upravo odatle treba početi svaka duhovna i etička obnova. U začetku svake prave i istinske unutarnje obnove mora biti postupno obnavljanje individualne savjesti.
Na prvom se mjestu moramo zauzeti za formiranje savjesti kršćana i moliti za njihovu hrabrost u otvaranju Duhu Istine kako bi se prepustili obnovi.
U suprotstavljanju svođenja kršćanstva na etiku ili jednostavni sustav vrijednosti, ljudska osoba mora svoje postojanje temeljiti ne na prianjanju uz neko apstraktno načelo, već na susretu i prianjanju ljudskoj i božanskoj Osobi Isusa Krista uskrsloga, koji živi u Crkvi kao izvor i jamstvo nade za svaku osobu.
Samo u tom smislu moguće je potpuno razumjeti poruku kršćanstva, u kojoj sloboda osobe poprima veliku važnost. Neizbježna je zadaća svakoga kršćanina da se ne odrekne vlastite unutarnje slobode, štoviše da spasi to unutarnje mjesto kao točku susreta s Bogom; i to pod svaku cijenu i pred bilo kojom zaprekom, pa i po cijenu života.
“Kako je moguće graditi #!zajedničku kuću#! za cijelu Europu ako ne ciglama prožetima savjestima osoba, pečenima u vatri Evanđelja i povezanima solidarnom ljubavlju, plodom Božje ljubavi, spremnom na posvećivanje do žrtve?” pitao se Sveti Otac u Gnieznu 3. lipnja 1997.
U sve većem lomu između privatne savjesti i javnih vrijednosti, gdje postaje “sve oštrijim problem vršenja slobode u odnosu između istine, osobne savjesti i civilnih zakona” (Instrumentum laboris, 22), trebamo novi sustav vrijednosti, izgrađen na personalističkoj antropologiji, kao što je već rečeno na ovome mjestu.
S tom zadaćom, potpomognuti milošću Gospodnjom, svi moramo prihvatiti odgovornost za izgradnju europske zajednice na etičkim načelima i duhovnim vrijednostima, no prisutnost Crkve u Europi mora se osloniti, na osobiti način, na svjedočenje kršćana koji djeluju po savjesti prosvijetljenoj Duhom Svetim.
U sadašnjem ozračju europskog društva, u kojem vlada široki individualizam, postoji jaka potreba jačanja kršćanske savjesti. Da bi se došlo do toga potrebna je svijest vlastitog identiteta, znati: “Considera dignitatem tuam” (Upoznaj svoje dostojanstvo), govorio je sv. Lav Veliki.