Zagreb, (IKA) – Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu organiziralo je tradicionalnu akademiju „Srce i riječ za Vukovar” u spomen na Grad heroj u četvrtak 17. studenoga u dvorani “Vijenac” u Zagrebu.
Srce je simbol sjećanja na žrtvu i suosjećanje s patnjama tih ljudi, a riječ je ona koja to sjećanje i sućut prenosi mlađim generacijama. Tu riječ nazočnima su prenijeli gosti, svjedoci sudbonosnih događaja.
Umirovljeni general Hrvatske vojske mr. Željko Sačić podijelio je svoja sjećanja na vrijeme neposredno pred izbijanje Domovinskog rata, kada se kao 25-godišnjak odazvao da kao profesor stavi na raspolaganje svoje znanje MUP-u. Podsjetio je kako su jedini čuvari sigurnosti u Hrvatskoj 1990. i 1991. bile jake snage MUP-a, a sve temeljem specifičnih zakonskih odredbi, jer je Hrvatska u okviru SFRJ bila podložna svim saveznim propisima, te nije mogla imati svoju vojsku do listopada 1991. Kako je u tadašnjem sastavu MUP-a bio veliki postotak onih koji nisu voljeli Hrvatsku, organiziran je prvi tečaj za redarstvenike na koji su se odazvalo 1970 mladića, te je s njima stvorena prva jezgra obrana domovine. Kasnije je formiran Zbor narodne garde koji je jedini mogao djelovati u odnosu na Savezni sekretarijat, jer bi formiranje vojske bio razlog za vojni udar. No, nakon raketiranja Banskih dvora Sabor je donio odluku o prekidu svih veza sa SFRJ i proglašenju neovisnosti Hrvatske, nakon čega su stečeni pravni uvjeti za formiranje hrvatske vojske. Sačić je u ATJ Lučko bio na dužnosti pomoćnika zapovjednika. Iznoseći sjećanja na više akcija, istaknuo je kako su pred borcima bile velike kušnje. „Trebala je odlučnost, trebala je hrabrost i žrtva da izgubimo živote kako bi ostvarili ciljeve”. Osvrnuo se i na akciju kojoj je 13. listopada 1991. iz smjera Nuštra cilj bio deblokada Vukovara. No, dočekala ih je „željezna” zavjesa tenkova te velike žrtve na strani hrvatskih specijalaca, a i sam je bio ranjen. Na kraju je istaknuo: „nikada nije bila u pitanju žrtva, vodila nas je iskrena ideja, da to što radimo, radimo za buduće generacije, i ako mi to ne napravimo neće nitko. Ostavili smo trag, trebalo je imati vjere u sebe, prijatelje, u vodstvo, u Boga. Obitelji su bile uz nas. Vjerujmo da Hrvatska ima budućnost”.
Ratna izvjestiteljica 1991.-1995., novinarka i urednica u Informativnom medijskom servisu HRT-a Maja Sever rekla je kako se odazvala ovome skupu sjećanja na Vukovar i radi mladih koji su sada stari koliko je ona bila u vrijeme kada je počeo Domovinski rat.
Uvodno je podsjetila na vrijeme prije stvaranja Hrvatske i neposredno pred Domovinski rat, pa i u kontekstu svoga obiteljskog okruženja, jer dolazi iz obitelji pokojnog Vlade Gotovca. Tako je podsjetila i na protest majki koje su u organizaciji Bedema ljubavi pred V. vojnom oblasti tražile da puste njihove sinove na kojem je povijesni govor održao Vlado Gotovac i generalima poručio „ja vas se ne bojim”. Sama je imala televizijskog iskustva, kao studentica novinarska surađivala je na televiziji u Dječjem programu. Njezino prvo ratno iskustvo bilo je izvještavanje iz Siska, kao 20-godišnjakinja.
Iskustvo ratnog izvještavanja je strašno. S jedne strane to je novinarski posao, moramo izvještavati, s druge strane gledati smrt, patnju nije normalno, niti lako. Nije lako u tome ostati normalan i izvještavati koliko-toliko normalno, a to se mora raditi. Polako sam učila, pokušavala sam biti novinar i preživjeti. Tek s Olujom sam našla mir i vratila sam se fakultetu. Ovaj dan koji se svih godina teška srca sjećamo, pamtim u podrumu hotela u Sisku, nitko nije znao što se događa. Dana 19. studenoga kasno u ponoć pušten je sa Slovenske TV rekvijem za Vukovar, rekla je Sever. Istaknula je kako je patnju Vukovara upoznala kroz prognanike: „trebamo se sjetiti koliko su taj grad i ljudi napravili da spase cijelu Hrvatsku”.
S. Mladena Španjević, milosrdna sestra sv. Križa koja je kao medicinska sestra radila u vukovarskoj bolnici tijekom Domovinskog rata također je podijelila svoja sjećanja. U Vukovar je došla 1971. te se zaposlila u bolnici na Odjelu za novorođenčad. No, kako u to vrijeme nije bilo patronaže, odlazila je u mlade obitelji. Nije govorila o Bogu, no s vremenom su joj se obitelji otvarale.
Svjedočanstvo mog rada s njima i pouke o djetetu bilo je svjedočanstvo o Bogu, o Božjoj dobroti, o Božjoj blizini. Tako se često događalo da bi kršćani udaljeni od Crkve, obično rekli „željeli bi se vjenčati”, povezivala sam ih s Crkvom, rekla je. Događalo se da su joj se obraćali roditelji, mahom prosvjetni djelatnici čija djeca nisu odlazila u crkvu. Ona ih je vodila na misu i upisivala na vjeronauk po želji roditelja, koji su s vremenom počeli i sami dolaziti. Također sestre su odlazile njegovati i bolesnike, a u svom apostolatu su imale i borbu protiv pobačaja. U rujnu 1991. počela je raditi kod ranjenika kod kojih ju je zadivio njihov zanos, ljubav s kojom su odlazili braniti domovinu. Istaknula je kako su neki od njih bili jedinci, i imali su mogućnost otići iz Vukovara, no ostali su. „Mladi nisu žalili svoga života. U tim strahotama bilo je lijepo vidjeti veliku solidarnost među osobljem, a osobito među ranjenicima. Oni su se odricali, da bi dali drugome”, rekla je. Prisjetila se i događanja 18. i 19. studenoga 1991., te kako su odvodili ranjenike, od kojih su se mnogi s njom oprostili tužnim pogledom. Sama je napustila Vukovar sa susestrama preko Srijemske Mitrovice.
Na kraju je pročitala pjesmu „Vukovarske sudbine” koju je napisala 1993. godine.
U programu akademije nastupili su Oktet zagrebačkih bogoslova i Bogoslovski tamburaški sastav te kazališna i filmska glumica Ljiljana Bogojević.
Po završetku akademije okupljeni su se uputili u dvorište bogoslovije gdje je duhovnik bogoslovije Vlado Razum predvodio kratko molitveno bdjenje. Temeljem pročitanog odlomka sv. Ivana, vlč. Razum održao je kratki nagovor. Tužni prizor velikoga mnoštva koje hoda u koloni boli. Kolona bola dolazi iz svih naroda i plemena, i puka i jezika kako nam danas govori Ivan u Otkrivenju. Kolona boli u kojoj zbog ugroze života i nevolje ljute mnogi moraju napuštati svoja vjekovna ognjišta i odlaziti u nepoznato. Povijest roda hrvatskoga prepuna je mučnih i teških iskustava koji će i ovih dana biti uprisutnjeno u koloni sjećanja u Vukovaru. Iz našeg sjećanja nikada neće i ne smije biti izbrisana slika kolone napaćene, umorne, glađu izmorene i životno ugrožene braće i sestara koji prolaze ulicama razrušenog Vukovara i onih koji odlaze na svoje stratište na Ovčari. Ovo nisu dani koji pothranjuju mržnju i osvetu, već dani u kojima se iskazuje poštovanje i ljubav prema nevinim žrtvama. Dani u kojima ističemo tihu molitvu, izražavamo želju „ne ponovilo se nikad”. Uvijek se u vremenima bolnim i teškim u moru zla i patnje uprisutnjuje iskustvo velike ljubavi i dobrote, solidarnosti i spremnosti na umiranje i na žrtvu, živo je to evanđelje koje svjedoči da na kraju uvijek pobjeđuje ljubav, dobro i istina, rekao je Razum.
Na kraju su se nazočni u tišini pomolili te lampionima formirali križ. Akademiji su osim bogoslova i sjemeništaraca, nazočile redovnice više družbi, te mnoštvo vjernika. Na akademiji je nazočio i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola preč. Marko Kovač, provincijalna poglavarica Milosrdnih sestara svetoga Križa s. M. Amalija Kupčerić, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa preč. Anđelko Košćak, rektor Međubiskupijskoga sjemeništa preč. Matija Pavlaković, te ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta preč. dr. Josip Šimunović.