Križevačka biskupija i salezijanci bili su dugi niz godina tijesno povezani. Godine 1964. tadašnji ordinarij u Križevcima imenovan je beogradskim nadbiskupom, a generalni vikar otišao je u Zagreb. Biskupska rezidencija u Križevcima ostala je prazna. U isto vrijeme broj salezijanskih sjemeništaraca premašio je smještajne kapacitete u Rijeci. Sklopljen je ugovor da će Križevačka biskupija salezijanskoj družbi dati na korištenje križevačku rezidenciju. Ta suradnja je trajala više od 15 godina. Stoga su brojne generacije salezijanskih kandidata boravile i završavale školovanje u gradu Križevcima.

Maturanti iz školske godine 1970.-1971. koji se zovu „proljećari“ (spomen na Hrvatsko proljeće) željeli su se opet okupiti i prisjetiti zajedničkih dana i kolega, profesora i mnogobrojnih dobročinitelja. Posebna radost slavljenicima bila je prisutnost dragog razrednika don Marinka Ivankovića. Kako je na dan okupljanja bio Bogorodičin blagdan, za sva primljena dobročinstva je zahvala kroz pjesmu izrečena kod špilje Majke Božje Efeške. To je jedno od rijetkih obilježja u Hrvatskoj koji je podignut 1931. godine u povodu 1500. obljetnice Efeškog sabora na kojem je proglašena dogma o Bogorodici.

Nažalost mnogo kolega zbog trenutačne epidemiološke situacije u BiH i svijetu gdje oni žive nije uspjelo doći.