Budi dio naše mreže
Izbornik

UČINILI SMO MALE-VELIKE KORAKE PREMA POMIRENJU I EKUMENSKOM DIJALOGU

Sveti Oče

Dolazim iz Republike Hrvatske, ne s Balkana, kao što mnogi radije kažu. Vi ste, predraga braćo i sestre, čuli o ratu protiv moje zemlje. Mnogi ljudi iz svijeta politike, a ponekad također i ljudi Crkve, običavali su reći da je u sukobu u Hrvatskoj riječ o "ratu vjera". Uistinu, nije bilo riječi o vjerskom ratu.

Sveti Oče, eminencije, ekscelencije, poštovani nazočnici!
U broju 60. u “Instrumentum laboris” piše: “Među sredstva potrebna za stvarno evanđeosko djelovanje, jamačno treba uvrstiti ekumenski put… jedinstvo vjernika u Kristu bila bi temeljna prigoda za davanje novoga uzleta vjeri i njezinu urezivanju u kulturno i socijalno tkivo.”
Dolazim iz Republike Hrvatske, ne s Balkana, kao što mnogi radije kažu. Vi ste, predraga braćo i sestre, čuli o ratu protiv moje zemlje. Mnogi ljudi iz svijeta politike, a ponekad također i ljudi Crkve, običavali su reći da je u sukobu u Hrvatskoj riječ o “ratu vjera”. Do toga su zaključka dolazili jer su znali da su svi Hrvati katolici i svi Srbi pravoslavci. Uistinu, nije bilo riječi o vjerskom ratu, već su oni koji su vodili rat pljačkali i razarali crkve i ostala vjerska zdanja, kako bi uništili svaki znak i korijene jednoga naroda.
Želio bih reći nešto o našem ekumenskom iskustvu. Kada su se 1991. pojavile napetosti među jugoslavenskim republikama, mi biskupi Katoličke Crkve iz Biskupske konferencije i biskupi Srpske Pravoslavne Crkve održali smo dva susreta s molitvama, razgovorima i mirotvornim izjavama. U toku rata ti su susreti bili teški, ponajprije zbog toga što su svi biskupi i gotovo svi pravoslavni svećenici koji imaju sjedišta u Hrvatskoj napustili svoje vjernike, jer su se neki pravoslavni biskupi očitovali u prilog toj agresiji, i jer su neki pravoslavni parosi aktivno surađivali s agresorom. No, preko CCEE-a i KEK-a ostvarili smo neke susrete izvan granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakon rata Mješovita komisija dviju Crkava (Katoličke i Pravoslavne) priređuje dva susreta. I svaki je biskup na području svoje biskupije upriličio susrete, kao npr. ja u svojoj biskupiji koja se jednim dijelom nalazi u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Povijesna je činjenica da su se u toku rata katolički biskupi i oni pravoslavni susretali nekoliko puta kako bi zajedno molili i davali apele u prilog mira. Koliko mi je poznato, nisam čuo da su se u toku drugoga svjetskog rata, primjerice, susretali katolički biskupi iz Njemačke s katoličkim biskupima Velike Britanije ili Francuske, ili pak Poljske.
Ekumenski dijalog ne vodi se samo među biskupima, već i na župnoj razini. U toku rata u katoličkim župama organizirana je karitativna djelatnost kako bi se pomoglo izbjeglicama i prognanima, i nije se gledalo tko je katolik, tko pravoslavac ili musliman. To se, na žalost, ne može reći za pravoslavnu stranu. Nakon rata za svećenike obiju Crkava postoji mogućnost susretanja u školama u toku vjeronauka.
Naša Crkva nastoji senzibilizirati također i vjernike u ekumenskom duhu. No, osjećamo da je to teška zadaća, jer su ljudi puno propatili od Srba koji su ih protjerali iz njihovih kuća. U ovome trenutku u mojoj biskupiji gotovo 50 tisuća ljudi je izvan svojih kuća. Treba vremena da se zaliječe ratne rane. Zbog toga se i priređuju seminari i stručni susreti za obrazovanje predstavnika različitih humanitarnih i karitativnih ustanova, kao što su Caritas, Crveni križ, udruge prognanika, pa i za župnike koji se vraćaju u razrušene župe, s ciljem da se ljudima pomogne u nadilaženju duha osvete i mržnje. U tome smislu gradimo ekumenski centar za mladež.
Svjesni smo da je proces pomirenja, uzajamnog opraštanja, tvrd i dug, ali potreban. Dosada smo učinili neke male-velike korake naprijed. Za nas ekumenska osjetljivost nije lagana, no nije niti nemoguća. Štoviše, ona je potrebna kao važan uvjet vjerodostojnosti naše evangelizacije. Ona pripada poslanju koje smo primili od Isusa Krista koji živi u svojoj Crkvi, izvora nade za Europu. To nastojimo ostvariti “spe et labore” i, kao što je rekao jedan naš plemić iz srednjega vijeka, “dum spiro, spero”, za nas u Crkvi vrijedi: “dum spiramus – speramus”. Dixi.