Zagreb, (IKA) – “Religija u Hrvatskoj: sociološka analiza lica i naličja hrvatske religioznosti”, drugo predavanje u poslijepodnevnom dijelu rada 53. teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu 23. siječnja, održao je prof. dr. Stipe Nimac. Uvodno je govorio kako se vjera prenosi drugima. U pastoralno-teološkoj literaturi govori se o specifičnim uzrocima postupanja usklađenima s ciljem koji se želi postići i s time što se kani prenijeti. Za te uzorke rabi se naziv paradigma. Predavač je zatim pojasnio pojam postojeće pastoralne paradigme i njezine učinkovitosti te upozorio na ono što bi moglo pridonijeti njezinoj većoj učinkovitosti u prenošenju vjere.
Temeljna kontura pastoralne paradigme kod nas može se izraziti sintagmom integralni pastoral. Time se želi reći da se pastoralno djelovanje odvija bipolarno, tj. ono je usredotočeno na zajednicu vjernika i na vjernika pojedinca, člana župne zajednice. Pastoralna djelatnost nositelja pastoralne službe ide u tri smjera koji se prepliću, a riječ je o evangelizaciji, sakramentalizaciji i dijakoniji. Pritom postaje vidljivo kako u pitanju prenošenja vjere (uzete kao cjelovito egzistencijalno držanje i postupanje, a ne u prvom redu kao informaciju o njezinom sadržaju) uvijek valja imati u vidu primat Božjega djelovanja koje prethodi svim pastoralnim postupcima te ih teologalno omogućuje. Pojam žive zajednice vjernika (živa župa) ističe se kao nosiv u postojećoj pastoralnoj paradigmi. Razrađuju se momenti njezine životnosti te se ustraje na mistagoškom momentu u sklopu postupaka koji služe prenošenju vjere. Pritom je mjerodavan lik Isusa Krista, njegovo ponašanje i postupanje. Novozavjetna pluralnost načina organiziranja i vođenja zajednica vjernika primjer je također za suvremeno postupanje u životu zajednice vjernika. Posebno se ističe potreba dinamičke ravnoteže liturgije i dijakonije te tradicije i inovacije u životu župe.
Dr. Nimac upozorio je na tri novozavjetna elementa koja su nosiva za život svake zajednice vjernika, a oni su molitva, lomljenje kruha (euharistija) i služenje bližnjemu. Odatle postaje također razvidan novi suradnički odnos između laika i zaređenih službenika u zajednici, odnos koji konvergira prema kolegijalitetu. Dobar kolegijalitet mogao bi jamčiti učinkovitost. Može se zaključiti da se kod nas pitanje pastoralne paradigme stovarilo na leđa pastoralnog djelatnika. Tu se postavlja niz pitanja poput jesu li oni učinkoviti; jesu li njihovi uzorci postupanja prikladni ili neprikladni s obzirom na cilj koji se u tom djelovanju želi postići i s obzirom na ono čime se bave, za što su zaduženi i odgovorni. No, nikako ne smije pasti u zaborav temeljna teologalna činjenica: vjera je najprije dar odozgo, vjera je milost, rekao je dr. Nimac.