U duhovnom programu sudjelovali su svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije izv. prof. dr. sc. Josip Bošnjaković (voditelj sveučilišnog specijalističkog studija „Propedeutika psihoterapije i teoterapije“ na KBF-u u Đakovu), hagioterapeutkinja mag. phil. Ana Perišić (voditeljica splitskog Centra za higioterapiju) i teolog, kroatist prof. dr. sc. Krešimir Šimić (red. prof. na Filozofskom fakultetu u Osijeku). Skup je kao duhovna obnova upoznao širu javnost s radom KLZ MiR, duhovnom ostavštinom sv. Ivana de la Sallea te ponudio kršćanske smjerokaze u odgojno-obrazovanom pozivu.

Uz svečevo geslo „Utječite na srca svojih učenika – to je najveće čudo koje možete učiniti“, skup je okupio djelatnike u prosvjeti, katehete i vjernike osječkih dekanata. Okupljene je podrškom osječke gradske uprave i osobno pozdravio predsjednik Gradskoga vijeća prof. dr. sc. Tihomir Florijančić.

Voditeljica osječke Zajednice MiR hagioasistentica Katica Krček predstavila je KLZ MiR koja u Osijeku djeluje od 1996. godine.

Duhovnik osječke Zajednice MiR od njezina utemeljenja preč. Ivan Jurić pozdravio je nazočne ističući kako je „MIR laički pokret izrastao u laikatu pri čemu se prof. Ivančić trudio da oni koji su doživjeli obraćenje ne budu samo oni koji prenose, govore nego da lijepo artikuliraju, izriču novu evangelizaciju, proučavaju crkvene dokumente, da im je bliska teologija i cjelokupni nauk Crkve i to se pokazalo trajno do danas“.

Voditeljica i suorganizatorica skupa katolička novinarka Nevenka Špoljarić, prof., približila je životopis Ivana Krstitelja de La Salle (1651.-1719), sveca rođenog u Francuskoj, zaštitnika učitelja nazvanog ocem moderne pedagogije koji je 40 godina života posvetio poučavanju i odgoju djece i mladeži, a papa Pio XII. 1950. proglašava ga zaštitnikom svih učitelja.

Umjetnički dio susreta duhovnim skladbama obogatio je nastup nagrađivane osječke Klape Allegre uz vodstvo mag. glazbene pedagogije Ane Bilmez i gitarsku pratnju Luke Blagojevića.

Središnji dio skupa bila su izlaganja triju predavača.

Vlč. dr. sc. Josip Bošnjaković, pozdravio je skup u ime ravnatelja Nadbiskupskog vikarijata prof. dr. sc. Drage Tukare i osobno te je govorio o „Deset zapovijedi srca u međuljudskim odnosima“. „Nisam imao sreću možda upoznati Ivana de la Sallea, ali sam imao sreću školovati se kod salezijanaca koji su silno naglašavali ‘uči tako da naučiš druge da se znaju voljeti’. Jednostavno rečeno i vrlo primjenjivo. Kad’ sam se počeo baviti temom ljubavi, ako ima smisla biti svećenik, postati i ostati, i biti, postati i ostati učitelj, vjerujem da to nudi ljubav. I zanimalo me gdje se to u Bibliji prvi put spominje ljubav – u Postanku 22, 2, kada Bog govori Abrahamu ‘uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš’ Riječ (grč. egapesas) koga ljubiš uvodi Bog u ljudsku povijest. Prekretnica u razumijevanju međuljudskih odnosa kod Židova su deset Božjih zapovijedi (Mojsije; Bog – čovjek), a ovdje se usmjeravamo na deset zapovijedi srca (Isus – Samarijanac). Za Židove su govorili da su ‘narod koji ima Zakon je zakon’, a mi ćemo reći: ‘Narod/čovjek koji ima srca je zakon!’ Nije lako imati srce za sebe, a onda i za druge. To je krik nijeme prispodobe – Samaritanac govori djelima“, uvodno je rekao Bošnjaković usmjerivši izlaganje na suosjećajnost kroz Samarijanca povezujući principe poduke sv. Ivana Krstitelja de la Sallea.

Na temelju pročitanoga teksta iz Lukina Evanđelja (Lk 10, 25-37) i odgojnih principa promišljao je o deset zapovijedi srca i nazočnima ponudio praktični rad. “Raditi sa drugima je naporno, iscrpljujuće i, ako smo dugoročno empatični, usmjereni na druge, a uz to imamo i osobne probleme u životu (npr. bolesti, rastave, svađe, smrt) onda nas to dodatno opterećuje. Ako želim druge razumjeti, a sam se nalazim u teškoj situaciji, to dodatno opterećuje i dolazi do sekundarne traumatizacije i što činiti u takvim situacijama? Razvijati otpornost kroz vođenje brige o sebi važan je princip, odmaknuti se i ne biti stalno dostupan (samo Gospodin je stalno dostupan), činiti što mi je zadovoljstvo u životu i imati društvenu podršku da nisi sam“, rekao je Bošnjaković.

Hagioterapeukinja Ana Perišić izlagala je o temi „Poziv i poslanje učiteljskog zvanja“. Prof. Ivančić otkriva da duhovna duša itekako može biti oštećena i ranjena i zapravo se hagioterapija bavi proučavanjem antropološko-duhovnog područja čovjeka, izranjenošću, ali i nudi izlaz i terapijski put kako da čovjek nanovo doživi i spozna vlastitu temeljnu vrijednost i može ostvariti svoj primarni, originalni, neponovljivi talent… Zanimalo ga je tko je zapravo čovjek. Antropos koji gleda gore, unatoč temeljnim patnjama, problemima svijeta, izazovima, potrebi vremena odgajati nove generacije, čovjek je uvijek iznova pozvan biti otvoren temeljnim vrednotama jer one su temelj od kojeg čovjek postoji, od čega postoji i ostvarenjem naših talenata i naših sposobnosti čovjek biva biće vrednota. Polazišna točka koja je nosila prof. Ivančića jesu egzistencijalne patnje suvremenog čovjeka, kazala je Perišić.

Detaljno je na primjerima razložila nastajanje patnje i njen smisao u osobnoj izgradnji, pojasnila kako su bazične boli uzrok bezvrijednosti života, a cjeloživotne patnje prepreka i prilika za razvoj čovjekove originalnosti; približila je svjesnost da je svaka osoba dragocjena i originalna, u čemu se sastoje poziv i poslanje u učiteljstvu, zašto je važno otkriti od koga jesam i zašto nam je problem onaj pored nas – zato što smo izgubili svijest o vlastitoj vrijednosti (vrijedan sam onoliko koliko sam u stanju vrednovati onoga pored sebe, otpustiti tuđe zlo i prihvatiti sebe ) te kako do povjerenja koracima praštanja.

„Pozvani smo biti sustvaratelji boljeg svijeta. Kažite sebi i kažite drugome: ‘Baš je lijepo što postojim! Lijepo je što baš ti postojiš! Odlučujem se za sebe u ovome svijetu, za dobro.’ Bog nam je sve dao, a na nama je što ćemo odabrati. Početak je od vas, poziv ste dobili, ali za poslanje se odlučuje. Znam da trebate odgojno-obrazovno podučavati djecu, ali koja će osoba ući na vrata učionice, to je ono što mijenja živote vašoj djeci. Velika je odgovornost. Silnu blagodat imate u svom pozivu, nemojte se oslanjati samo na sebe. Ima Onaj koji vas je stvorio“, istaknula je Perišić zaključujući izlaganje riječima blagopokojnog prof. Ivančića: „Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome jer to je ljubav!“

Teolog i filozof Krešimir Šimić je govorio o značenju dobroga učitelja na dvama primjerima – grčkom odgojno-obrazovnom sustavu najstarijoj „Platonovoj akademiji“ iz koje proizlazi naš sustav i biblijskom primjeru opisanom u 3. poglavlju Prve knjige o Samuelu o dobromu učitelju.

„Središnja figura Platonovih Dijaloga je Sokrat, najstariji učitelj. Kako je on sebe definirao, objašnjavao sebe kao učitelja? Zanimljivim pojmovima, među kojima da je on primanja (babica) jer sam ne rađa znanje nego samo pomaže učenicima da otkriju znanje koje je već u njima. Sokrat je, naime, smatrao da rađanjem čovjek zaboravlja vječne ideje iz predegzistencije i da učitelj treba pomoći učeniku otkriti nešto i to je nazivao novim rađanjem ili samorađanjem. To rađanje je pokušao izvoditi tzv. majeutičkom metodom, usmjerenim dijalogom koji učitelj vodi sa sugovornikom kako bi otkrio zaboravljene ideje. Ali, osim Sokrata, kaže njemački filozof Josef Pieper, da je jedna od središnjih figura Platonovih Dijaloga tzv. stari, neimenovani svjedoci i posrednici istine koja dolazi od gore, od bogova. Stari su zapravo učitelji čija su učenja nastala u prvim vremenima, a učenja su, primjerice, da Bog svojim rukama drži sredinu, početak i kraj, da duh obuhvaća cijeli svijet, duša je vječna, da dobre čeka bolje od onih zlih itd. To je grčki antički obrazovni sustav, ishodište zapadne civilizacije. Postoji drugi, drugačiji i zapravo primjereniji nama kršćanima, a nekako smo ga ispustili iz vida očito opterećeni grčkom tradicijom. Da bih ga ilustrirao pročitat ću tekst (Prva knjiga o Samuelu, 3, 1-22) koji se nalazi u starim judeokršćanskim spisima, starijim od Platona, a to je epizoda iz života svećenika Elija koji je jako loš roditelj, ali izuzetan pedagog, učitelj“, kazao je Šimić pojasnivši kako je svećenik Eli dopustio da njegovi sinovi službenici hrama hule na Boga ne obuzdavši ih.

„Koja je razlika između Sokrata grčke tradicije i ovoga što ovdje čitamo? Ovdje je u središtu riječ Božja, ono što govori Onaj koji je stvorio sve i, kaže biblijski tekst I vidje da je dobro. Jedan filozof kaže da je svijet dobar zato što ga je Stvoritelj pogledao kao dobroga, dobrim okom ga je pogledao i nas gleda kao dobre. Taj Bog govori, riječju stvara svjetlo, svijet i reče Bog i bi, Riječ je to koja bijaše u početku i bijaše kod Boga. Mi čak u liturgiji u euharistijskoj molitvi kažemo: Reci samo riječ, ozdravit će duša moja. Ozdravljenje dolazi po toj Riječi iznad nas, to je Riječ poziva Abrahamu idi vidi tko si… Kao na lađici kada je vidjevši Isusa hodajući po vodi Petar rekao Isusu: Reci mi da dođem. Ta Riječ, a ne preegzistentna ideja je ono o čemu visi sve, a to je Božja riječ, obraća nam se netko tko nije prazan, Osoba koja izgovara Riječ. Po ovomu primjeru judeokršćanske tradicije dobar učitelj je onaj koji otvara uho učeniku da čuje tu Riječ, koji mu pomaže čuti Riječ. Isus je otvarao uho i otvarao je oči da čuju i da vide Riječ. To nije puko karizmatičko iscjeljivanje slijepca i gluhoga, to je nešto puno veće. Pravi učitelj pomaže učeniku čuti Riječ pa makar ona bila suprotstavljena učitelju“, zaključio je Šimić.

Naposljetku skupa zahvalila je učiteljica Ruža Capić. Svečanost je zatvorena molitvom za učitelje i odgojitelje, a zajedništvo nastavljeno druženjem uz trpezu.