UGLEDNI ćPANJOLSKI LIJEĐNIK O ZAKONSKOM KAĆNJAVANJU POBAĐAJA

U jeku rasprava koje se u viče europskih zemalja vode glede zakonske zabrane ili ozakonjenja poba~aja, čpanjolska katoli~ka revija “Vida nueva” koja izlazi u Madridu, objavila je 25. velja~e ove godine intervju s poznatim stru~njakom za medicinsku etiku. Dr. Diego Gracia je specijalist klini~ke psihologije, ~lan Medicinske akademije i viči savjetnik Ministarstva zdravstva, predstojnik katedre povijesti medicine na sveu~iličtu Complutense u Madridu, pisac viče knjiga o bioetici i klini~koj etici, u javnosti priznat kao najugledniji čpanjolski stru~njak za bioetiku.
Na pitanje čto misli o moguđnosti da se u ćpanjolskoj donese zakon s mnogo strožim stavom i odrešenim kaznama za poba~aj, prof. Gracia kaže:
“Pitanje je vrlo složeno. Na~elno sam sumnji~av kad je rije~ o zakonskom kažnjavanju poba~aja. Ne vjerujem da bi to poboljčalo stanje glede poba~aja, kao čto ga ne bi ni pogorčalo. Doista sumnjam da je kazneni zakon prikladan na~in rječavanja pitanja poba~aja. Zapravo je dobro poznato da je u~inkovitost takvog zakona vrlo niska. Sudski postupci koji se odnose na poba~aj vrlo su malobrojni, kako prije tako i nakon donočenja zakona o poba~aju. Govori se da se u ovoj zemlji vrči 100.000 poba~aja godičnje, a ne znam da li broj pokrenutih procesa dosiže dvanaestak. Rije~ je o zakonu koji se, kao prvo, ne primjenjuje, čto navodi na razmičljanje nije li možda loče zamičljen. Kao drugo, i onda kad se primjenjuje, možda bi bolje bilo da se to ne ~ini, jer se primjenjuje tako da naro~ito pogaša osobe koje su u dručtvu najnezačtiđenije, ono s vrlo niskim primanjima i koje su najmanje krive. Ukoliko se želi zakonski odrediti začtita ljudskoga zametka, pravi na~in za to nisu kazne nego dručtveno promicanje žene, odgoj u počtivanju vrijednosti, socijalno zakonodavstvo itd.” (ĆK)

FRA PETAR BEZINA: NOVICIJAT FRANJEVAĐKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA
“Novicijat franjeva~ke provincije Presvetog Otkupitelja”, novo je izdanje Knjižnice zbornika “Ka~iđ”, iz niza “Monografije, dokumenti, graša…”, pisca, osobito franjeva~ke povijesne tematike, splitskog franjevca fra Petra Bezine. Fra Petar Bezina nalazi izvor za svoj spisateljski rad napose u 250-godičnjoj povijesti splitske provincije Presvetog Otkupitelja. Iz te je povijesti dosada objavio viče knjiga, mešu ostalima: “Pu~ko čkolstvo i franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja” (1735. do 1941.), “Srednje čkolstvo u Franjeva~koj provinciji Presvetog Otkupitelja (1735 – 1920.), “Studij filozofije Franjeva~ke provincije Presvetog Otkupitelja”, “Ante Konstantin Matas”, “Studij bogoslovije u Franjeva~koj provinciji Presvetog Otkupitelja” i “Fra Rafo Kaliniđ”. Nedavno izačlu knjigu o franjeva~kom novicijatu na Visovcu, fra Petar je podijelio u: uvod i tri poglavlja posveđena opisu ustrojstva i života u Novicijatu, u~iteljima (mečtrima) novaka i popisu novaka u svim franjeva~kim samostanima provincije Presvetog Otkupitelja. U uvodu autor objačnjava da su veđ na po~etku Franjeva~kog reda postojale odredbe sv. Franje o prednaobrazbi za redovnike, koje su se usavrčavale na generalnim skupčtinama Reda i u Opđim ustanovama Reda. Tako kaže da su propisi odrešivali da novicijat mora postojati u svakoj provinciji, kao potpuno samostalna i odijeljena od ostalih redovni~kih ~lanova. U drugom poglavlju naslovljenom “Novicijat Franjeva~ke provincije Presvetog Otkupitelja” pisac daje povijesni pregled nastanka, mjesta i razvitka franjeva~kih novicijata po negdačnjoj jedinstvenoj provinciji na hrvatskim prostorima. Isti~e da zbog ondačnjih ločih prometnih veza u prostranoj provinciji nije moglo biti govora o sredičnjem novicijatu, pa primjerice Bosanska vikarija bez dobrih prometnica, takav novicijat nije mogla ni imati. Na provincijskom kapitulu po~etkom 17. stoljeđa dalmatinski provincijal fra Marijan Kosoviđ odredio je da novicijat bude na oto~iđu Visovcu, gdje novicijat djeluje uz manje prekide i danas, kazuje u knjizi fra Petar, te daje opsežan povijesni pregled razvitka franjeva~kog novicijata u Dalmaciji s obiljem dokumenata. Daje i prikaze broja i stanja samostana, broj~ane pokazatelje o ~lanovima, utjecaju franjevaca na vjerski, duhovni, prosvjetiteljski, đudoredni život dalmatinskog katoli~kog puka, njihovo zna~enje za razvitak čkolstva. U tom povijesnom djelovanju, zaklju~uje, franjevci ne bi mogli tako uspječno djelovati niti uopđe postojati, da nisu imali ustanovu novicijata, kao bitni temelj redovni~kog života. (ĆV)

NAJNOVIJE PROPAGANDNE NEISTINE TZV. SR JUGOSLAVIJE
O HRVATSKOJ I CRKVI U HRVATA
Joč je jedna propagandna podvala tzv. SR Jugoslavije ugledala svjetlo dana i običla svijet. Naime, Ured za medije i informacije ministarstva vanjskih poslova tzv. SR Jugoslavije sakupio je “podatke i ~injenice” za “Memorandum o povredama ljudskih i grašanskih prava osoba srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj”, koji je 13. ožujka 1995. godine izačao na engleskom jeziku u Beogradu u izdanju navedenog Ureda. Rije~ je o dvadeset stranica bezo~nih laži, neistina i iskrivljenih ~injenica, koje su, mora se priznati, vrlo stru~no iznečene, pa za neupuđene u pravo stanje stvari, pogotovo strance, zvu~e vrlo uvjerljivo.
U ~etiri odjeljka (u I. i II. dan je “odrešeni” povijesni uvod u danačnju situaciju, III. se bavi ‘oblicima diskriminacije i povreda ljudskih i grašanskih prava’, a IV. ‘diskriminacijom osoba srpske nacionalnosti u Hrvatskoj na polju normativnih akata’) autori Memoranduma iskrivljenim ~injenicama (kako povijesnih tako i ~injenica o trenutnom stanju i domovinskom ratu u Hrvatskoj) i neargumentiranim tvrdnjama daju neku svoju sliku trenutne situacije. Da nije opasan po ugled Republike Hrvatske, Memorandum bi mogli odbaciti kao smiječan izradak ičđačene svijesti i etike autora. No, na ovakve klevete mora se odgovarati istinama i ~injeni~nim stanjem potkrijepljenim dostupnim i lakodokazivim primjerima.
Zapo~injuđi uvod navedenog Memoranduma neistinama o dolasku Srba i Hrvata na podru~je Hrvatske, te o odnosu dvaju naroda tijekom povijesti, autori u drugom dijelu uvoda navode neto~nu tvrdnju kako su tijekom povijesti hrvatski politi~ari i politi~ke stranke priznavali fizi~ku postojanost Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, no negirali njihovo politi~ko postojanje i smatrali ih “pravoslavnim Hrvatima”, a sve to s ciljem asimiliranja Srba u Hrvatskoj. Kad smo veđ kod “povijesnog uvoda” ne može se zaobiđi joč nekoliko “bisera” i, dakako, neto~nih tvrdnji. Tvrdi se, naime, da kroz ta podru~ja prolazi povijesna crta razdvajanja ta dva naroda, to jest “Hrvata-katolika” i “Srba-pravoslavaca”, koji su bili “predziše krčđanstva”, odnosno “zid izmešu islama na Istoku i krčđanstva na Zapadu”. Nadalje, tvrdi se kako je veđina Hrvata prihvatila militantni katolicizam ~iji je cilj bio dominacija na Balkanu, a u isto vrijeme da su Srbi nastavili “borbu za o~uvanje svoga etni~koga i duhovnog identiteta”. Za~etnik i osniva~ toga militantnog katolicizma trebao bi biti kardinal Leopold Koloniđ, kalo~ki nadbiskup i ugarski primas, a njegov je sljedbenik, tvrdi se dalje u Memorandumu, kardinal Alojzije Stepinac, koji je taj militantni katolicizam sproveo u NDH 1941. godine. U istom se kontekstu spominje i Ante Star~eviđ, navodni autor rasne, nacionalne i vjerske superiornosti Hrvata nad Srbima.
Đitajuđi dalje “povijesni uvod” koji seže i do danačnjih dana, neupuđeni bi mogao, dočavči do kraja uvoda, zaklju~iti kako je danas u Hrvatskoj na sceni militantni katolicizam i kako se danas u Hrvatskoj realiziraju teorije i oživotvoruju teze opisane u uvodu (naravno u nastavku Memoranduma nađi đe se “dokazi”), a upravo takva sugestija i jest cilj ovoga propagandnog pamfleta namijenjena nedovoljno upuđenom ~itatelju.
Tređi i ~etvrti dio Memoranduma odnose se na stanje u Hrvatskoj od raspada Titove Jugoslavije, koji je dakako, prema autorima, izazvala Hrvatska “pripremajuđi i sprovodeđi nasilno odvajanje”. I u ova dva dijela iznose se neistine “tvrdnje” o progonima i zastračivanju Srba, genocidu nad njima, uskrađivanju vjerskih i kulturnih prava i tome sli~no.
Đetvrti, i najveđi dio, posebno je zanimljiv. U njemu se u 12 to~aka iznose lažne tvrdnje o diskriminaciji Srba u Hrvatskoj na polju normativnih akata. Kao jedna od metoda etni~kog ~ičđenja navodi se i navodna zabrana vjerskog života Srbima u Hrvatskoj. Sukladno toj tvrdnji u čestoj to~ci (“Uničtenje crkava i vjerskih objekata”) tvrdi se kako su hrvatske vlasti iskoristile sukobe na podru~ju bivče Jugoslavije za provošenje veđ opisanih nacisti~kih teza Ante Star~eviđa. Zato su, navode dalje autori, prve žrtve rata i bile pravoslavne crkve i ostali vjerski objekti SPC, koji su bili “sistematski i planirano uničtavani”. U nastavku se navode sumnjive i ni~im potkrijepljene brojke o očteđenim i razorenim objektima SPC u Hrvatskoj.
Deveta, i jedna od najopčirnijih to~aka, pak, nosi naslov “Duhovni genocid”, a zapo~inje veđ poznatom tvrdnjom kako se Srbi u Hrvatskoj nasilno pokatoli~avaju. Kako se to slaže s izjavom mitropolita zagreba~kog, ljubljanskog i cijele Italije, Jovana Pavloviđa, koji je poslije susreta s kardinalom Franjom Kuhariđem u Zagrebu, 21. velja~e ove godine, izjavio kako o “pokrčtavanjima Srba nema podataka”? U nastavku navedene to~ke ~etvrtog dijela Memoranduma, hrvatske se katoli~ke sveđenike i vjerou~itelje optužuje za prozivanje srpske djece i ozna~avanje istih kao nekrčđana, te za postupke kojima su se ista djeca prisiljavala na sudjelovanje u religioznoj nastavi koju predaju katoli~ki sveđenici i vjerou~itelji.
Autori famoznog Memoranduma dalje piču kako hrvatske vlasti i crkveni velikodostojnici kao ispriku za “prisilno” sudjelovanje srpske djece na katoli~kom vjeronauku koriste, prema autorima, neto~nu ~injenicu o nedostatku pravoslavnih kateheta. “Nepočtovanje Srpske Pravoslavne Crkve i srpskog naroda od strane hrvatskih vlasti najbolje ilustrira ~injenica da se mjesto naziva Srpska Pravoslavna Crkva koristi naziv Gr~ka Crkva isto~nog obreda”(!?), piču autori, želeđi valjda ređi kako ne postoji Grkokatoli~ka Crkva u Hrvatskoj, te je upravo ovom re~enicom stavljaju pod okrilje SPC, ~emu je SPC oduvijek težila. U nastavku autori piču: “Veđi broj sveđenika Srpske Pravoslavne Crkve i njezinih pet episkopa je protjerano iz Hrvatske (ostalo je samo njih 5-6). Hrvatske im vlasti ne dozvoljavaju povratak, a ~ak i kad bi ima ga i dozvolile, sveđenici se ne bi imali kamo vratiti jer je mnogo pravoslavnih crkava i ostalih vjerskih objekata uničteno”. Autori, dakle, pokučavaju pokazati da hrvatske vlasti u dogovoru s vrhom Katoli~ke Crkve u Hrvata, ne dopučtaju povratak pravoslavnih sveđenika. Time bi trebalo natjerati srpsku djecu da pohode katoli~ki vjeronauk, buduđi da, slijedom tvrdnje autora, trenutno u Hrvatskoj, nema pravoslavnih sveđenika koji bi pou~avali pravoslavni vjeronauk, a tako bi dočlo (odnosno, tvrde autori, veđ dolazi) do pokatoli~avanja srpske djece te se i na taj na~in vrči genocid s ciljem ostvarenja ideje o katoli~koj i etni~ki ~istoj državi.
Ova spretno sro~ena spletka ipak ne može pobiti ~injenicu da je bač Crkva u Hrvata i njezin vrh upozoravala na nužnost odvajanja Crkve od države (čto npr. nije slu~aj sa SPC i Srbijom), te negirala postojanje “katoli~ke države”. Ne može se, nadalje, ni~im pobiti ni ~injenica da je sam vrh Katoli~ke Crkve u Hrvata, bač kao i Kardinal osobno, te hrvatske vlasti, nebrojeno puta pozivao pravoslavne sveđenike da se vrate u Hrvatsku, zahtijevao razgovore i bolje ekumenske odnose, čto je na kraju i rezultiralo susretom Kuhariđ-Pavloviđ na Kaptolu, srcu Crkve u Hrvata, 21. velja~e ove godine. Takošer je i nepobitna ~injenica i to da je Katoli~ka Crkva u Hrvatskoj reagirala na prve optužbe o pokatoli~avanju srpske djece i da je provedeno, odista iscrpno, istraživanje i ispitivanje, ~iji su rezultati pokazali neto~nost takvih i sli~nih optužbi, a Kardinal je dao posebne upute i naputke vjerou~iteljima o posebice pažljivom postupanju spram srpske djece koja su nazo~na na katoli~kom vjeronauku. Premda su se teze i tvrdnje iznesene u ovom Memorandumu veđ odavna pokazale neto~nima, i premda Katoli~ka Crkva u Hrvatskoj u svijetu uživa veliki ugled (neusporedivo veđi od ugleda SPC) ovakvi tekstovi čtete i ugledu Hrvatske i Hrvata, ali i ugledu Crkve u Hrvata, pa oni zahtijevaju neodložno i brzo reagiranje kako Crkve tako i države. Ako se Srbi, zacijelo vrlo vječto ali i bezo~no, služe isprobanim Goebellsovim postupkom da viče puta ponovljena laž po~inje zvu~ati istinito, onda geslo Hrvata mora biti da je istina uvijek bila, da jest, i da đe ostati – istina; valja je samo iznijeti na vidjelo. (MF)