Ekscelencijo,
Mi, niže potpisani biskupi Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, brinemo se u prvom redu za duhovna dobra i potrebe katoličkih vjernika. Ali, kao građani Bosne i Hercegovine smatrali smo, i u ratnim i u poratnim godinama sve do sada, da je naša moralna obveza dijeliti patnje i nade sa svim našim sugrađanima, bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Dizali smo i dižemo i dalje svoj glas za poštivanje nepovredivosti čovjekova dostojanstva i temeljnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, osobnih i nacionalnih, a protiv bezakonja, nasilja ili zloporabe javne vlasti, bez obzira tko to činio. Više smo puta upućivali molbe i apele domaćim nositeljima vlasti, kao i predstavnicima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da se zaustavi nasilje i bezakonje i da se isprave velike nepravde učinjene u ratu i nakon rata.

Nažalost, do sada od toga nije bilo znatnije koristi. To se posebno odnosi na one naše apele u kojima smo se zauzimali za članove naše pokrajinske Crkve, koji su uglavnom pripadnici hrvatskoga naroda. Oni se, kao najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, od daytonskog sporazuma sve do sada, nalaze u još težem diskriminacijskom položaju! U Bosni i Hercegovini još uvijek, nažalost, vlada zakon jačega i bezobzirnijega, a ne zakon istine i pravde! Nacionalno pitanje Hrvata, kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini, nije riješeno.
Od svih prognanih i izbjeglih osoba, prema službenim podacima visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, začuđujuće mali broj Hrvata uspio se do sada vratiti u svoj zavičaj, zbog očite opstrukcije lokalnih vlasti, napose u entitet Republike Srpske, koji obuhvaća pola države (iako su Srbi zastupljeni s 31 % pučanstva), gdje ih se od 220.000 vratilo do kraja 2000. godine samo 3.845! S dubokom žalošću Vas izvješćujemo da je izostala također nužna pravna, politička i materijalna pomoć međunarodne zajednice za masovniji povratak kao i za održiv ostanak Hrvata povratnika!

Službeni predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini su nekim očito nepravednim odlukama i postupcima – posebno u posljednje vrijeme (a koji su Vama zacijelo poznati) – obeshrabrili Hrvate koji se žele vratiti u svoj zavičaj, i zaplašili mnoge koji se nalaze u Bosni i Hercegovini, potičući ih na iseljavanje.
Kao kršćani naviještamo i promičemo među ljudima i narodima praštanje i pomirenje kao jedan od nužnih uvjeta za sretnu budućnost ove zemlje. Iako kao njezini građani podupiremo pravedno suđenje svakomu tko je počinio zlodjelo, ne možemo ne istaknuti činjenicu da međunarodni sud u Den Haagu spremno izriče presude nad Hrvatima, dok uglavnom ne procesuira ratne zločine počinjene nad Hrvatima – katolicima.

Neprihvatljiva je praksa međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da se otvoreni politički problemi hrvatskoga naroda, prouzročeni značajnim dijelom i njezinom krivnjom, rješavaju antidemokratskim metodama i primjenom sile, tj. stvaranjem još većih problema, a ne konstruktivnim dijalogom i uvjerljivim argumentima.

Ako je daytonski sporazum značio zaustavljanje rata, a ne definitivno mirovno rješenje za narode Bosne i Hercegovine, kako nam tvrde neki međunarodni predstavnici, ovim apeliramo na Vas, kao predstavnika zemlje supotpisnice toga ugovora, da poduzmete potrebne mjere kako bi se iz daytonskog sporazuma uklonile bitne zapreke i tako konačno počela ostvarivati konstitutivnost, tj. puna ravnopravnost sva tri naroda na području cijele zemlje. Samo će tako biti moguć povratak i opstanak Hrvata i pripadnika drugih naroda u daleko većem broju nego do sada u njihov zavičaj na području cijele zemlje.

Bez hrvatskoga naroda, kao jednoga od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, i bez povratka svih na svoje, Bosna i Hercegovina nije moguća kao zemlja zajedništva u različitosti i kao proklamirani model višenacionalne i plurireligiozna Europe.

Vjerujući da je ovo i Vaš demokratski ideal, očekujemo da ćete sa svom ozbiljnošću uvažiti ovaj naš apel!
Izvolite, Ekscelencijo, primiti izraze našega dužnog poštovanja!

Apel državama potpisnicama daytonskog sporazuma potpisali su: Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski, metropolita i predsjednik BK BiH; Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski; Franjo Komarica, biskup banjolučki i Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski.

U Sarajevu, 14. svibnja 2001.