Nakon obreda na Gradskom groblju slavljena je sveta misa zadušnica u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Uz mons. Luku Marijanovića, dr. Ivicu Raguža, mo. Ivana Andrića, mr. Dragu Markovića te vlč. Domagoja Lackovića, misu je predvodio nadbiskup u miru mons. Marin Srakić.

„Sabrali smo se ovdje oko Gospodnjeg oltara da u osjećajima tuge odamo posljednje poštovanje našoj sestri Heliani, a ujedno da časnoj Majci i cijeloj Družbi Milosrdnih sestara sv. Križa, rodbini, prijateljima, prisutnima i odsutnima izrazimo iskrenu kršćansku sućut, uime nadbiskupa Đure, pomoćnog biskupa Ivana i svih svećenika, a isto tako da izrazimo svoju vjeru u život i uskrsnuće. Zapravo, za Bogu posvećenu osobu čas smrti je željeni čas susreta s Kristom kojega je ona slijedila i ljubila punim predanjem. Zato ovaj naš euharistijski skup može imati ton blagdana: blagdana života, blagdana slave, blagdana konačnog zajedništva s Bogom što ga redovnički život ovdje na zemlji anticipira i predoznačava“, rekao je nadbiskup Srakić uvodeći u misno slavlje.

U svojoj homiliji nadbiskup je sa zahvalnošću govorio o pokojnoj s. Heliani te je promišljao o posvećenom životu koji je zapravo intimna, duboka i trajna želja za zajedništvom s Kristom. „U svijetu u kojem se sve prosuđuje prema vanjskim uspjesima, prema onome što se konkretno, vidljivo i uspješno može učiniti, što može značiti život jedne redovnice koja se odrekla općih i bitnih radosti današnjeg mentaliteta? Za jedan svijet koji se klanja novcu i sve njemu podlaže, čak i čast, što može značiti zavjet siromaštva? Kakvo značenje može imati zavjet poslušnosti u svijetu u kojemu se u načelu ismjehuje autoritet, gdje se sloboda poistovjećuje sa slobodarstvom, u kojem se ne poštuju zakoni?“ – neke su od misli mons. Srakića.

Podsjetio je na težak životni put pokojnice, na njezinu samozatajnost, susretljivost, trpljenja u bolesti, na čak 61 godinu službe na istom mjestu – u Biskupskom dvoru u Đakovu, gdje je s jednakom susretljivošću služila biskupe i sve ostale svećenike, svakog gosta i posjetitelja. „Kada se jedna Bogu posvećena osoba po smrti sjedini s Gospodinom za koga je cijelog svog života živjela, kome se nadala i koga je, služeći drugima, spremno očekivala, tada ta smrt odiše blagdanskim ozračjem, ne samo za nju, nego i za one koji su s njom živjeli. Ovo je čas i blagdanske zahvale, zahvale Gospodinu za sve milosti što je udijelio našoj sestri Helijani u njezinom redovničkom životu, ali isto tako zahvale što je po njoj milostima obdario sve one za koje je predala svoj život, među kojima sam i ja“, rekao je nadbiskup Marin zaključivši – Mi ćemo s. Helianu po dobru pamtiti i s ljubavlju je spominjati.

Sestra Heliana rođena je 11. srpnja 1935. godine u Marofu, Gornje Međimurje, kao osmo dijete oca Mije i majke Doroteje, rođ. Trnat. Na krštenju dobila je ime Ana, ali su je od milja prozvali Anika. U petoj godini izgubila je oca, a u 13. godini majku, što je za nju bio težak udarac. S 14 godina pošla je u službu u Maribor, potom je služila u rodnom selu, a u 18. godini otišla je u Zagreb, gdje je čuvala četvero djece jedne vjerničke obitelji. U nekoliko navrata imala je priliku upoznati časne sestre i u njoj je tinjala želja za samostanom te je kao 22-godišnjakinja, 1957. godine došla u kandidaturu u Đakovo.

Prve svete zavjete položila je u 25. godini. Ona je, kao malo koja sestra, od Prvih svetih zavjeta do kraja svojega služenja bila samo na jednom mjestu apostolata – u Biskupskom domu u Đakovu. Tu joj je bila povjerena briga za cijelo domaćinstvo, koju je zdušno prihvatila i nastojala spajati molitvu i služenje. Napose je bila zadužena za uređivanje stana svećenikâ, kasnije i biskupâ. Bila je prikladna osoba za taj posao. Stekla je povjerenje kod svećenikâ kao marljiva, iskrena i diskretna osoba, koja nije nikomu smetala, a uvijek je stigla sve obaviti. Doživotne zavjete položila je 1966. godine, a na svečanosti bila je prisutna obitelj iz koje je došla u samostan.

Uza sve redovite poslove, posluživala je mnoge ugledne goste, koji su često dolazili u Biskupski dvor: biskupe, prelate, nuncije i njihovu pratnju. U svojoj odanosti dodvorila je bolesnoga mons. Rudolfa Šverera, koji ju je nagradio putovanjem u Rim jubilejske 1975. godine, a u oporuci joj je darovao i putovanje u Svetu Zemlju. Cijeli se svoj život revno držala njegova savjeta kod primanja dužnosti, da mu nikada ništa ne iznosi što se događa u sestarskoj zajednici, jer voli i poštuje sve sestre. Tako je s. Heliana ostala osoba mira, koja je radije prešutjela, nego se potužila. Uza svoj posao budno je pratila događaje u Crkvi i svijetu i sve je uključivala u svoje molitve.

Sestre svjedoče da je u zajednici njegovala mir i slogu te s radošću pamte godine proživljene s njom. Sjećaju se da je sa svima bila u dobrim međuljudskim odnosima te uvijek spremna prihvatiti ono što je teže i što traži veću žrtvu. Nije joj bilo teško ustajati jako rano i s ljubavlju raditi uvijek iste, obične poslove, koji su zahtijevali vjernost u malim stvarima, ustrajnost, unatoč zaprjekama, i urednost.

U vrijeme pandemije počeli su problemi s bolovima u nogama, ali su se pretrage odgodile i bolest se pogoršala. U kolovozu ove godine primljena je u osječku bolnicu. Kada se iz bolnice vratila u samostan, u Dom sv. Josipa, često je pričala o patnjama ljudi koje je ondje susrela. Zadnjih dana, kad su bolovi bili jako teški, jednoj sestri je rekla: „Prikazujem za obraćenje grješnika i za mir u svijetu.“ Drugom je prilikom rekla kako biskupe prati molitvom na njihovim putovanjima i u njihovoj službi, koji joj se i jave sa svojih putovanja.

U nekrologu koji je poslala zajednica sestara sv. Križa piše: „Draga naša sestro Heliana, dok vam zahvaljujemo za nesebičan primjer požrtvovnosti, jednostavnosti i dobrote, teškoga života prihvaćena s ljubavlju od najranijega djetinjstva, molimo za nova duhovna zvanja koja će takvim žarom i predanjem svjedočiti Božje milosrđe i vjernost u današnjem vremenu.“