Đakovo, (IKA/TU) – Ukop mons. Geze Varge, kanonika u miru, koji je preminuo 6. rujna u 96. godini života i 74. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Đakovu, održan je u ponedjeljak 8. rujna u grobnicu Stolnoga kaptola na Gradskom groblju u Đakovu. Ukopu je prethodila sprovodna misa zadušnica u đakovačkoj katedrali, koju je u nazočnosti brojnih svećenika i nadbiskupa u miru Marina Srakića predvodio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić.
U homiliji nadbiskup je govorio o životnom putu pokojnog svećenika, rođenog 29. prosinca 1918. godine u Starom Bečeju, na području današnje Subotičke biskupije, gdje je završio prva četiri razreda osnovne škole i potom kao dječak s bratom Julijem otišao u sjemenište (gimnaziju) u Travnik. Nakon očeve smrti, zbog nedostatka financijskih sredstava, vraćaju se kući, a gimnaziju nastavljaju u Novom Sadu. Pomaže im tadašnji petrovaradinski župnik Stjepan Pacovski te su maturirali 1936. Braća su zamolila đakovačkog biskupa da ih primi u svoje Bogoslovno sjemenište kao kandidate Đakovačke i Srijemske biskupije te su 6. srpnja 1941. u đakovačkoj katedrali zaređeni za svećenike. Jedna od njihove tri sestre također je redovnica družbe sestara sv. Križa.
Zbog nedostatka svećenika preč. Varga neposredno je nakon ređenja imenovan župnikom u Čepinu, kojemu su u to vrijeme pripadala i sva okolna sela. Vrijeme je to progona svećenika njemačke nacionalnosti te poratnog ubijanja katoličkih svećenika, kada biskupija ostaje bez velikog broja svećenika. Pješice, zaprežnim kolima ili biciklom mladi svećenik Varga revno je obilazio sela i vjernike svoje župe. Nakon poznatog pretresa Sjemeništa 1959., kad su bili zatvoreni i na montiranom procesu osuđeni neki od poglavara, profesora i bogoslova, preč. Varga, kao jedan od tada intelektualno i duhovno najjačih pastoralnih svećenika, uz službu župnika preuzima početkom 1960. službu duhovnika te ekonoma Sjemeništa. Obavljao je brojne službe – u ono teško vrijeme neimaštine, svake nedjelje kao ekonom prikupljao je milodare po župama da prehrani bogoslove i profesore u Sjemeništu, u kojemu se povećavao broj jer su u Đakovo dolazili bogoslovi iz mnogih biskupija (Skopje, Split, Šibenik, Zadar, Sarajevo, Banja Luku, Maribor).
“Gospodinu je trebala mirna narav preč. Varge, trebao mu je pribran čovjek koji ne diže paniku, nego je sposoban smireno se suočavati sa svim nedaćama onoga vremena, čovjek koji se neće uplašiti pred zahtjevom da bude ekonom i duhovnik, i da se uz te dvije službe prihvati još i profesorske službe u sjemenišnoj gimnaziji te na teološkom studiju gdje je preč. Varga predavao crkvenu povijest, a u gimnaziji geografiju, biologiju, latinski. Svojom osobnošću odgajao je generacije bogoslova”, rekao je nadbiskup.
Zbog njegova uzornog i zauzetog svećeničkog života i rada, pok. biskup Kos 1974. godine imenuje ga kanonikom Stolnoga kaptola u Đakovu, a papa Ivan Pavao II. ga je 1983. godine počastio naslovom kapelana Njegove Svetosti. Sate i sate pokojnik je ispovijedao u katedrali i po biskupiji, u više je mandata bio član Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća te Zbora savjetnika Đakovačke biskupije. Gospodin ga je obdario umjetničkim sposobnostima te je u vrijeme komunizma, da bi pomogao najsiromašnije župe, naslikao više oltarnih slika te obnavljao razne kipove svetaca da barem privremeno posluže u praznim crkvama.
“Iako nije bio župnik, nijedne nedjelje nije bio slobodan. Kad nije morao biti biskupov delegat, samoinicijativno je odlazio na teren među vjernike, prije svega vjernike Mađare. Bilo je to vrijeme komunizma, vrijeme brisanja svakog nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta u bivšoj višenacionalnoj državi, vrijeme unitarističkog bratstva i jedinstva. Svećeničko srce preč. Varge osjećalo je potrebe vlastitoga mađarskoga naroda, u dijaspori, izvan matične države. Shvaćao je da integracija nacionalne manjine u većinsku zajednicu sa sobom nosi i opasnost asimilacije te zaborava materinjega jezika mladih generacija te opasnost postupnog gubljenja i katoličkog i nacionalnog identiteta, posebno u mješovitim sredinama”, rekao je nadbiskup o pokojnom svećeniku.
Godine 1980. službeno je postao biskupski vikar za vjernike Mađare i tu je službu zdušno i neumorno obavljao sve 2013. godine. U vrijeme Domovinskoga rata bila mu je povjerena briga za vjernike prognanike, osobito u Kaposvaru. Za zasluge za očuvanje mađarske nacionalne manjine, za očuvanje i njegovanje mađarskog jezika među mladim generacijama te mađarskog kulturnog i nacionalnog identiteta, Vlada Republike Mađarske odlikovala ga je 2012. godine visokim odlikovanjem Republike Mađarske: Mađarskim nacionalnim križem.
Preč. Varga bio je i Veliki prepošt Stolnoga kaptola. Kroz osam godina bio je ravnatelj Svećeničkoga doma, a svojevoljno je kao kanonik 2005. godine otišao u mirovinu i svojevoljno se izjednačio u svemu sa svim ostalim umirovljenim svećenicima.
“Bio je svijeća koja gori i svijetli; pružajući svjetlo sebedarjem i samoprijegorom… Bog je toga dobroga i revnoga svećenika trebao u svom naumu ovdje na području naše Biskupije. Božji naum i svoj poziv od Boga preč. Varga je poput Blažene Djevice Marije spremno prihvaćao poniznom vjerom i samoprijegornim predanjem”, rekao je nadbiskup, zahvaljujući Gospodinu što je Biskupiji dao jedan tako plodan, bogat i dug svećenički život te upućujući molitve za velik broj novih, dobrih i svetih svećenika kao što je bio pokojni mons. Géza Varga.
Na kraju misnog slavlja od pokojnika se oprostio dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. Pero Aračić te vlč. Gergely Beer, biskupski vikar za vjernike Mađare. Nakon mise zadušnice sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, a pred brojnim okupljenima u ime Provostolnog kaptola Đakovačko-osječke nadbiskupije od pokojnog mons. Varge oprostio se mons. Stjepan Karalić, veliki prepošt Prvostolnog kaptola. Toga dana, prije sprovodne mise, pokojnikovo je tijelo bilo izloženo u katedrali. Dio liturgijskoga slavlja i obrednoga ukopa bio je na mađarskom jeziku, a misno slavlje, kojemu su nazočili i vjernici Mađari iz Zmajevca, Batine i Novog Bezdana, animirao je Mješoviti katedralni zbor.