Sotin, (IKA) – U prigradskom vukovarskom naselju Sotin u ponedjeljak 14. listopada pokopani su, uz vojne počasti i vjerske obrede, posmrtni ostaci jedanaest mještana ubijenih u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Željko Vojković i Henrih Sili pronađeni su u istoj zajedničkoj grobnici “kod Klaonice”, ali su pokopani 5. listopada ove godine na Centralnom groblju u Osijeku. Posmrtni ostaci tih trinaest osoba je ekshumirano 19. travnja u zajedničkoj grobnici “kod Klaonice”. Identificirani su u Zagrebu na odjelu za patologiju. Od jedanaest osoba koje su pokopane 14. listopada, četvorica su bili hrvatski branitelji, a sedmero civili. Među njima su dva bračna para te otac i njegova 25-godišnja kćerka, koja je bila najmlađa među tim žrtvama. Najstariji među njima imao je 72 godine. Magistra Anđelka Ljubas napravila je tablice po kojima se točno vidi prema kojima su mjerilima ubijani: Hrvati, školovani, reproduktivne dobi i uz to vjernici.
Tako piše na prvoj tablici. Stoga ne čudi činjenica da je zločin izveden u Badnjoj noći kako bi, smišljeno, imao veći učinak zastrašivanja nesrpskog stanovništva. Uz jedanaest ljesova bile su i dvije urne s posmrtnim ostacima osoba čiji identitet nije bilo moguće identificirati ni uz pomoć suvremenih patoloških metoda.
Pogrebne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. U uvodnom dijelu mons. Hranić je rekao: “Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer ljudska se snaga ne pokazuje vraćanjem milo za drago, nego opraštanjem, koje uvijek znači zaustavljanje spirale nasilja i zla… Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer blaženije je biti žrtva, nego li nasilnik!” Potom je nadbiskup nastavio: “U Sotinu su u Domovinskom ratu stradale 64 osobe, to je čak 10 posto njegova nesrpskog stanovništva i u tom je smislu ovaj živalj, koji je podnio veću žrtvu čak i od samog Vukovara, u usporedbi prema broju stanovnika, a možda i neka druga mjesta. Sotin je uistinu heroj Domovinskog rata! I još nešto treba naglasiti: u Sotinu, nakon povratka prognanoga hrvatskog puka, nije zabilježen niti jedan pokušaj nasilja nad srpskim stanovništvom koje je ostalo tu živjeti i nakon Domovinskog rata. Tek nakon 22 godine pokapamo nevine žrtve i mještani traže još osamnaest nestalih osoba. Zato kličem: ‘Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!'”, rekao je nadbiskup Hranić. Na kraju je svima uputio riječi: “Blaženije je biti ožalošćen i biti gubitnik, nego biti osvetnik! Blaženije je sud prepustiti Bogu, nego ga uzeti u svoje ruke!” Nakon obrednih molitava svećenici koji su sudjelovali u sprovodnim obredima, pratili su posmrtne ostatke do mjesta pokopa. Kad je taj obred završio nadbiskup je osobno pratio dvije urne s posmrtnim ostacima sotinskih žrtava čiji identitet nije bilo moguće utvrditi. One su pokopane tik do centralnog križa na mjesnom groblju. Vijence su položili i svijeće upalili predstavnici državne, županijske i gradske vlasti te predstavnici hrvatskih branitelja, policije i Udruga proizašlih iz Domovinskog rata.
Potom je u župnoj crkvi misno slavlje predslavio nadbiskup Hranić. U sprovodnoj misi sudjelovali su i članovi obitelji ubijenih i ekshumiranih, mnogobrojna rodbina te predstavnici vlasti. U propovijedi nadbiskup je ponovno govorio o potrebi opraštanja. On je poput Petra upitao: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?” (Mt 18,21-35). Očito da je Petru poznato naše iskustvo kako je teško oprostiti, te kako naše oproštenje onima koji su pobili naše drage i nikad se nisu zbog toga pokajali, nisu zatražili naše oproštenje, te ga zbog toga i ne uzimaju ozbiljno, nego nas još uvijek drže za svoje neprijatelje koji ih mrze i čekaju priliku da im vrate milo za drago, samo otvara prostor za daljnje nanošenje zla i uvreda. Potom je nadbiskup uputio sudionicima retoričko pitanje: Zar ne, da ste i mnogi od vas se ponekad osjetili umornima od opraštanja, te da ste se pitali, a možda se još uvijek i pitate: ima li to smisla? Naime, mi opraštamo, a nitko sa srpske strane nije odgovarao niti je kažnjen za zvjerstva i zlo koje je počinjeno u ovome mjestu! Budući da nitko nije osuđen za učinjeno zlo nad pokojnicima, koje smo danas pokopali, nema ničega što bi one koji su ga počinili i one koji su ih podržavali natjeralo na njihovo sučeljavanje s počinjenim zlom, na kajanje te na promjenu pristupa i stava prema Domovinskom ratu i svemu što se u to vrijeme dogodilo na ovim prostorima. Naprotiv, uzviknuo je nadbiskup, naše praštanje može biti dobra prigoda za podsmijeh i smišljanje novog zla za neku buduću prigodu. Svjesni smo kako je naše očekivanje da će naše oproštenje promijeniti počinitelja nasilja, nad onima koje smo danas pokopali, naivno! I Petar osjeća, nastavio je nadbiskup, da neprestano oproštenje dodiruje rub poruge, i stoga po njegovu shvaćanju, mora postojati i granica opraštanja.
Pri kraju svoje propovijedi nadbiskup je zaključio: “Oprost i nije prvenstveno opraštanje počinitelju pretrpljenih zlodjela, nego je najprije unutarnji događaj povrijeđenog čovjeka, koji Bogu dopušta da on bude Bog i njemu prepušta pravedan sud. Oproštenje je odustajanje od osvete i unutarnje ozdravljenje od preživjelog nasilja i zla. Zato, molimo za našu sposobnost praštanja, da oproštenje bude naš dar počiniteljima nasilja nad našim dragima i da na taj način sebi i njima otvorimo novu mogućnost života”.