Slavonski Brod/Gornja Vrba, (IKA) – Đakovačko-osječki svećenik Ilija Aračić, župnik u Cerni, koji je u 66. godini života i 39. godini svećeništva preminuo ponedjeljak 1. rujna u župnoj kući u Cerni, pokopan je u srijedu 3. rujna na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu.
Sprovodne obrede uz umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića i stotinjak svećenika, rodbinu mnogobrojne prijatelje, redovnice i bogoslove predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Ocrtavajući život i djelo pok. Ilije, nadbiskup Hranić između ostalog je rekao: “Revnovao je za Gospodina baš poput sv. Ilije po kojem je dobio krsno ime. Bio je marljiv i radin svećenik, revan u zajednicama koje su mu bile povjerene. Poseban je njegov trud bio prepoznatljiv u pastoralnom radu, na katehetskom planu: u brizi za liturgiju, pobožnosti, molitveni život, revan kao ispovjednik i pedantan u administrativnom vođenju župe, a jednako tako i veoma revan kad je u pitanju bila urednost i funkcionalnost crkvenih zgrada i prostora kao i njihova okoliša. Revnost i odgovornost tražio je i od svojih župljana. Osobit je bio njegov angažman na području župne kateheze. Okupljao je redovito djecu i mlade svih uzrasta. Kada je uveden vjeronauk u školu, on nikada nije padao u napast da odgoj djece i mladih prepusti samo školskom vjeronauku, nego je revno i uporno organizirao te osobno držao župnu katehezu. Sam je bio dobar kateheta. Katehezu je smatrao važnom sastavnicom svojega svećeničkog života i nije ju olako prepuštao drugima. U tom je smislu bio zahtjevan najprije prema sebi te je onda i od djece, mladih te roditelja očekivao odgovornost i redovitost u pohađanju župne kateheze i sudjelovanja u liturgiji i crkvenom životu. I on je kao i prorok Ilija, znao revnovati, inzistirati i tražiti vjernost Gospodinu. Bio je vrijedan u održavanju crkvenih objekata i poduzetan na planu obnove postojećih kao i izgradnji novih crkvenih prostora. Sve što je radio, radio je savjesno. U građevinske poslove upuštao se odvažno, odgovorno, u dogovoru sa svojim župljanima. Znao je animirati donatore, tražiti pomoć od biskupije, ali i od svojih župljana tražio da u svemu što se u župi događa sudjeluju prvo svojom ljubavlju, požrtvovnošću i odricanjem. I u tom je smislu bio prorok koji razobličuje nedosljednosti i slabosti te je često nailazio na otpore i protivljenje. Bio je poput mnogih proroka redovito dosljedan i zahtjevan te su njegove riječi u sebi nosile dvoznačnost opomene i blagoslova, tvrdoće i milosrđa, srdžbe i blagosti, kazne i nade, a s druge strane ispod svega toga krilo se meko, gostoljubivo, pokajničko i velikodušno-toplo ljudsko srce. U tom revnovanju za Gospodina i njegovu Crkvu i on je rastao i sazrijevao i kao čovjek i kao svećenik. Učio je da se ljudskoj dobroti, blagosti i ljubavi očituje Božja pedagogija, Božja snaga. Volio je prirodu, a u njegovom župnom stanu kao i dvorištu uvijek je bilo puno cvijeća. Uz brigu za povjereno mu stado u župi uvijek je imao vremena za svoju rodbinu, braću i sestre te njihove obitelji, kojima je u svemu pomagao. Pred kraj života u bolesti koja ga je shrvala, strpljivo je nosio svoj križ”.
Koliko je poticao svoje župljane na vjernost i odanost Bogu, te se zalagao za pravednost i dosljednost u svojim namjerama, unatoč nerazumijevanju onih koji su ga površno i nedobronamjerno shvaćali, iskazao je Pavao Balić, član pastoralnog vijeća opraštajući se uime župljana župe sv. Martina biskupa – Podravski Podgajci, koji su također nazočili pokopu. Dirljivim riječima uime rodbine od pokojnika se oprostila Marija Matičević-Ivanković, jedna od dvadeset i dvoje pokojnikovih nećaka i nećakinja, istaknuvši kako im je bio moralni i duhovni odgojitelj, koji je s malo riječi znao reći ono najbitnije te svojim primjerom najbolje pokazivao kako se živi “punim plućima”.
Misu zadušnicu neposredno nakon pokopa, u filijalnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Gornjoj Vrbi predvodio je mons. Srakić. Ocrtavajući lik i poslanje svećenika, istaknuo da je pok. Ilija revnovao za ljepotu kuće Božje i ostalih crkvenih objekata ne zanemarujući pri tom odgoj zajednica kojima je bio na čelu, te bio dosljedan imenu i životu svoga svećeništva. Dodao je da je pokojnik uz ostalo poput sv Ilije imao i duboke nježne osjećaje. Pozdravnu riječ uputio je domaći župnik Antun Farkaš, a riječ zahvale izrekao je na kraju svima pokojnikov brat vlč. Ante.
Misu i obred ispraćaja u župnoj crkvi sv. Mihaela arkanđela u Cerni predvodio je u ponedjeljak 1. rujna Marko Peulić, dekan Županjskoga dekanata.
Vlč. Ilija Aračić rođen je 12. listopada 1948. godine u Grku, župa sv. Franje u Žeravac u Bosanskoj Posavini, u uzornoj katoličkoj obitelji. S obitelji je doselio u Gornju Vrbu kod Slavonskog Broda gdje je odrastao uz dvije sestre i četvoricu braće. U kršćanskom ozračju njegove obitelji rađala su se duhovna zvanja te su mu brat Ante i nećak Matija Žugaj svećenici Riječke nadbiskupije. Pokojni Ilija kao dječak je razmišljao o tome da postane svećenik, te je po završetku osnovne škole došao u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb, gdje je započeo gimnaziju, a završio je i maturirao u Sjemeništu u Đakovu 1970. Nakon završene teologije po rukama pok. biskupa Ćirila Kosa za svećenika je zaređen 29. lipnja 1975. godine u Đakovu. Prvu službu kao župni vikar obavljao je župi Duha Svetoga u Malom Parizu u Slavonskom Brodu, a potom je 1976. imenovan župnikom u Popovcu u Baranji. Nakon šest godina župničke službe u Popovcu, župničku je službu kroz šesnaest godina obavljao u Podravskim Podgajcima. Godine 1998. dolazi u Cernu gdje je župnikom bio također šesnaest godina. Toj je župi darovao najveći i najplodniji dio svojeg svećeničkog života.