Gundinci, (IKA/TU) – Misa zadušnica za vlč. Stjepan Kokanovića, koji je preminuo 10. ožujka u Svećeničkom domu u Đakovu, u 86. godini života i 55. godini svećeništva, održana je 12. ožujka u crkvi sv. Mateja, apostola u Gundincima. Predvoditelj je bio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, generalni vikar Ivan Ćurić predvodio je sprovodne obrede na mjesnom groblju, a od pokojnog subrata oprostilo se četrdesetak svećenika. Oproštajni govor uime Župe Kruševica uputila je Zora Bulog, uime svećenika preč. dr. Drago Tukara te uime rodne župe pokojnika, gundinački župnik Joso Perak.
Uvodeći u misu zadušnicu nadbiskup Hranić izrekao je izraze ljudske i kršćanske sućuti, blizine i solidarnosti, rodbini pokojnog svećenika te župljanima Župa Kruševica s filijalom Slavonski Šamac i Župe Retkovci s filijalom Prkovci, gdje je bio na službi. Pozvao je prisutne da Bogu zahvale za sve darove i dobročinstva koja je po svećeničkom životu i djelovanju pokojnog vlč. Kokanovića darovao Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i župama u kojima je živio svoj svećenički život.
Nakon što je nekoliko dana bio prikovan uz postelju, vlč. Kokanović naklonio je glavu i ispustio duh poput Isusa na njegovu križnom putu, rekao je mons. Hranić uvodeći u svoju homiliju i nastavio: “Isusov javni život, njegova mesijanska poruka i djelovanje završili su križem i smrću. Smrću i križem na grobnom humku završava i naš ljudski život. Smrću i križem nad grobom završava i svećenički život, propovijedanje te pastirsko djelovanje našega pokojnoga brata vlč. Stjepana Kokanovića. Jer pred Bogom smo svi jednaki. Za Vas je bio župnik, ali je zajedno sa svima nama i on bio samo vjernik koji je ostvario službu koju mu je povjerila Božja providnost.”

Nadbiskup Hranić potom je podsjetio na životopis vlč. Kokanovića. Rodio se 18 ožujka 1930. godine od oca Ilije i majke Mande, rođene također Kokanović. U Gundincima je proživio svoje djetinjstvo i mladost. Tu je pohađao osnovnu školu i rastao u gundinačkoj župnoj zajednici. Vjera koju je primio u obitelji i koja je dozrijevala, postupno je rasla. I kad je došao u zrelu mladenačku životnu dob, nekoliko godina nakon što je odslužio vojni rok, kad je već ušao u 25. godinu života, njegova je vjera iznjedrila ozbiljan plod: odlučio je postati svećenik. Bio je to odvažan korak. Bilo je prošlo već 12 godina otkako se oprostio od škole. Navršio je 24 godine i tada odlazi među djecu u malo sjemenište u Zagreb, na Šalatu. U toj životnoj dobi hvata se osnovne škole i gimnazije. Uz pomoć privatnih konzultacija profesora na Šalati, tijekom dvije godine položio je 3 razreda osnovne škole i 2 razreda gimnazije. Potom je došao u Sjemenište u Đakovo i tijekom godine dana je položio preostala 2 razreda gimnazije te maturu.
Teološki fakultet u Đakovu započeo je 1957. godine. Zbog nedostatka svećenika biskup Stjepan Bäuerleien ga je za svećenika zaredio već nakon četvrte godine studija, na Petrovo 1961. godine, u 32. godini njegova života. Odmah poslije mlade mise imenovao ga je župnikom u Retkovcima. Nakon 8 godina, iz Retkovaca je bio premještan za župnika u Kruševicu i Slavonski Šamac. U toj je župi ostao punih 36 godina, sve do umirovljenja 2005. godine. Posljednjih 11 godina proveo je u Svećeničkom domu u Đakovu. No, sve do prije godinu-dvije vozio je automobil te nesebično i velikodušno pomagao župnicima kao ispovjednik i misnik.

Obraćajući se prisutnim župljanima Župe Rođenja Blažene Djevice Marije iz Kruševice nadbiskup je rekao: “Vi, dragi župljani župe Kruševica, najbolje ste upoznali vlč. Kokanovića kao istinskog, oduševljenog i revnog pastira, koji je volio svoj svećenički poziv. Zajedno ste s njim od 1974. gradili i opremali vašu novu župnu crkvu. Kada ste dovršili župnu crkvu, 1978. započeli ste s izgradnjom novoga župnog stana. Nije to bilo lako u ono komunističko vrijeme. Tražilo se puno truda, odricanja i žrtve, i pokojnikova, i svih vas, njegovih župljana. Jedva da ste odahnuli od gradnje, došao je Domovinski rat, granatiranje, stradanje, a zatvaranjem granica prema Bosni započela je nova teška i bolna etapa života župe Kruševica. Vlč. Kokanović 10 je godina proživljavao i s bolom u srcu pratio odlazak i odseljavanje svojih župljana, uzrokovano nezaposlenošću i sve većim siromaštvom koje je doslovno prepolovilo župu Kruševica.” Nakon njegova umirovljenja, vedrina i radost te molitvena vjernička povezanost pratili su i prožimali odnose između pokojnog svećenika i vjernika župe Kruševica.
“Jedan plodan i bogat svećenički život. I kad je otišao u mirovinu, godinama je, sve dok je mogao voziti automobil, svake nedjelje bio u Valpovu ili u nekoj drugoj župi. Čitav svoj život te na samrti, u vjeri je bio združen s Isusom”, rekao je mons. Hranić. Istaknuo je odlučnost pokojnika koja se očitovala u njegovoj upornosti da u kasnijoj životnoj dobi stekne potrebno obrazovanje kako bi mogao biti svećenik, ali i vjernost svećeničkoj službi do kraja, koja se mogla iščitati u redovitoj molitvi časoslova do posljednjih dana njegova života kada ga je snaga već napuštala. Nadbiskup je uputio zahvalu Milosrdnim sestrama sv. Križa kao i mons. Luki Strgaru, ravnatelju Svećeničkog doma, koji su brinuli o pokojnom svećeniku tijekom posljednjih dana njegova života te je na završetku homilije izrazio nadu da će ova župa iznjedriti još revnih svećenika.
Župljanka Župe Kruševica, Zora Bulog zahvalila je pokojnom župniku Kokanoviću za 36 godina službe u Kruševici a od pokojnika se oprostili su se i domaći sin, preč. Tukara i gundinački župnik Perak.
Tijekom mise zadušnice i sprovodnih obreda liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor gundinačke župe.