Promišljanje arhiepsikopa Gudziaka, ujedno predsjednika Ukrajinskoga katoličkog sveučilišta u Lavovu, objavljeno na mrežnoj stranici NV prenosimo u cijelosti:

„Na pragu smo Uskrsa. Jedinstvenog. Posebnog. Nikad prije viđenog.

Mi u Ukrajini i oni u svijetu koji želimo obratiti pažnju, razmisliti, kliknuti na naslov, ne skrenuti pogled s bolne fotografije ili videa, u zbivanjima u Ukrajini možemo vidjeti živu ikonu Uskrsa. Danas Krist umire i ustaje u Mariupolju, Popasni, Volnovahi, Hersonu, Harkovu, Buči, Borodjanki, Gostomelu, Irpenu, Ohtirki, Černihivu… Pred našim očima su nasilje i patnja, grijeh i zlo, suosjećanje i žrtvovanje sebe, vrlina i junaštvo.

Vidimo kako se mijenjaju Ukrajina, Europa, svijet i svatko od nas. Ili barem trebali bi. Herojska uskrsna žrtva Ukrajinaca ujedinjuje svijet, daje novo značenje Europskoj uniji, NATO-u, UN-u i drugim međunarodnim organizacijama. Dugi niz godina izgledali su kao zastarjeli prizori poslijeratnog svijeta, a sada imaju priliku ponovno stati na pravu stranu povijesti, boriti se za pravo naroda i nacija na slobodu i dostojanstvo. Ukrajina i svijet preispituju dugoročne posljedice ruskog imperijalizma i kolonijalizma, duboki utjecaj svakodnevne, sive, ne uvijek vidljive korupcije na različitim razinama. Korupcije koja ubija.

U posljednja dva mjeseca Ukrajina, svijet i svatko od nas vidjeli smo zlo. Cinično, otvoreno, neprikriveno. Znali smo da postoji, sama tradicija korizme stoljećima govori o zlu, grijehu i smrti i uči ih prepoznati u vlastitom životu, ali u udobnosti suvremenog svijeta to je lako zaboraviti, zamagliti, zakamuflirati, povezati s davnom prošlošću. U ruskoj agresiji zlo bilo je izraženo, razotkriveno u svojoj brutalnoj ružnoći. Vidimo djelovanje zla, Neprijatelja ljudskog roda i slabost naše ljudske naravi. Grijeh Adama, Kajina, Jude, neljudski pokolj u gradovima oko Kijeva različite su epizode jedne priče o ljudskom grijehu. Razmišljajući o Adamovoj ili Judinoj pohlepi, svjedoci smo vođe modernog carstva koje se proteže na jedanaest vremenskih zona, pokušavajući zauzeti novi teritorij i porobiti, satrti s lica zemlje cijeli narod. Vidimo kako grijeh sije smrt.

Vidimo ljubav. Veliku, veličanu, koja sve nadvisuje. Naposljetku, ‘veće ljubavi nitko ne može iskazati nego da život dade za svoje prijatelje’, kaže Ivan 15:13. U svijetu obilježenom opsesivnom egocentričnosti i diktaturom relativizma, vidimo istinu, vidimo ljude koji daju svoje živote za druge, za vrijednosti slobode, dostojanstva i pravde. Nisu to neki superheroji iz filmova ili računalnih igrica s neograničenim brojem virtualnih života i oružja, već naši rođaci, prijatelji, poznanici, susjedi koji su spremni dati svoj jedini život. Žrtvovati sve.

Vidimo nadu. Doživljavajući smrt Nedužnog i nedužnih, gledajući Život u grobu, znamo da ovo nije kraj priče. U jutarnjoj tišini, kada su žene došle na prazan grob, nada se otvara pred svijetom. Pred nama je svijet koji doživljava smrt, mučenje, laž; pred nama su masovne grobnice i fotografije ubijenih i ranjenih izmučenih ljudi; pred nama su ljudi koji su potišteni, slomljeni, razočarani, dolaze tražiti hladno tijelo, ali ga nema, jer On živi. Prazan grob je simbol naše nade.

Nismo naivni optimisti koji misle da će ‘sve biti u redu’. Jer, neće sve biti u redu. Iza nas, a možda i ispred nas gubici, žrtve, razaranja, traume, ozljede, boli i patnje.

Mi smo ljudi koji vjeruju u uskrsnuće, u vječni život. Ljudi smo nade, vjere i nadasve ljubavi.

Osam godina smo se borili da svijet ono što se događa u Ukrajini ne nazove sukobom ili krizom, već da to na kraju nazove ono što jest – ratom, i to podlim. Sada je malo onih koji sumnjaju u stvarnost rata protiv Ukrajine ili ratnih zločina koje su ruske trupe počinile protiv ukrajinskih civila. No, dopustite mi da se osvrnem na etimologiju riječi ‘kriza’. Na grčkom to znači odluka. Kriza je vrijeme odluka. Vrijeme je da donesemo odgovarajuće odluke. Cijena je previsoka da se ne promijenimo. Gdje je naš temelj? Na čemu stojimo? Iz koje perspektive gledamo na povijest, poslovanje, naše odluke, život i smrt? Ako vjerujemo u uskrsnuće, ne bojimo se smrti i živimo drugačije.

Pozornost svijeta usmjerena je na Ukrajinu koja brani svoju slobodu i dostojanstvo. Svojim životom štiti, jer zna da postoji nešto više od smrti. Shvate li to ljudi koji sjede na kauču i gledaju televiziju ili okreću stranice poratala i društvenih mreža? Malo vjerojatno. Međutim, zato gledaju, čude se i pomažu. Jer ono što se događa u Ukrajini je tako istinito, crno-bijelo, uskrsno. Ovo je paradoks blagdana koji je pred nama.

‘Krist je uskrsnuo od mrtvih, pobijedio smrću smrt i onim u grobovima dao je život. ‘Onima’ u Buči, Borodjanki, Gostomelu, Irpenu, Mariupolju i Harkivu. Koji su mučeni i ubijeni. Gospodin je otkrio svoju prisutnost majkama koje su izgubile djecu, izbjeglicama koje su izgubile svoje domove, palim i ranjenim vojnicima.

Uskrs nam pomaže razumjeti i shvatiti da smrt nije kraj. Naša braća i sestre pokazuju da se ne boje smrti, jer postoji nešto vrijednije od našeg zemaljskog života. Pobjeđuju smrt i strah od nje. Jer znaju da žrtva, da smrt ‘za njihove prijatelje’ nije crna rupa, nije ponor, tu neće ostati. Danas vidimo da je grob prazan.“