Zagreb, (IKA) – Posljednja tema koja je obrađena drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu 24. siječnja bila je „Uloga i doprinosi žene u izgradnji kulture dijaloga i suradnje u Crkvi”. Dr. Josip Bošnjaković u uvodnom dijelu podsjetio je na više primjera žena u koje se pojavljuju u Svetom pismu, od Eve, do Marije Magdalene koja je na uskrsno jutro probudila apostole iz letargije i pokrenula ih. Mnogo je žena u povijesti slično učinilo. U tom je vidu podsjetio i na Katarinu Sijensku koja nagovara papu da se vrati iz Avignona, a u novije vrijeme na Edith Stein koja je upozoravala na nacionalfašizam. Osvrnuo se i na riječi pape Franje o ženama, te podsjetio kako je u sklopu Papinskog vijeća za kulturu osnovan Trajni savjet žena u kojem se nalazi 37 žena.
O važnosti prisutnosti žene u Crkvi, kao prvi razlog citirao je papu Franju koji kaže da „žene znaju postaviti duboka pitanja koja se trebaju uzeti u obzir. Crkva ne može opstati bez žene i njezine uloge. Ona je ključna za Crkvu”. Istaknuo je i važnost nazočnosti žena tamo gdje se donose važne odluke, jer žena ima osjećaja za detalje, za život, za sigurnost. Žena je ta koja povezuje, to je ponovno potkrijepio primjerom Marije Magdalene koja povezuje apostole s uskrslim Kristom, Samaritanka povezuje svoje sumještane s Bogom. Osvrnuvši se na prisutnost žena kod nas, rekao je kako su one prisutne u pastoralu pri pripremanju za sakramente, ali se primjećuje i njihova prisutnost u crkvenim institucijama kao ravnateljice, prodekanice i sl. Svećenik u svojoj pastoralnoj službi, u prosjeku, većim dijelom komunicira sa ženama bilo to u suradničkom smislu bilo u susretanju s različitim poteškoćama, te je stoga vrijedno primijetiti njihov doprinos redovitom pastoralnom životu u župi i u životu vjernika. Čini se kako međuljudski odnosi između muškaraca i žena u civilnom i crkvenom životu imaju svoje specifičnosti i razlike te stoga i potrebu različitih pristupa i promišljanja u rješavanju poteškoća koje na tom polju nastanu, ali i uvažavanju različitosti koja obogaćuje.
Predavač je upozorio na opasnosti s obzirom na pogled prema ženama: objektivizirati ženu kao objekt ne samo užitka, nego općenito kao objekt prema kojem se odnositi, utilitaristički pristupiti ženi i tražiti korist od njezine uloge, narcisoidno se odnositi prema ženi što znači gledati prema njoj kao da je tu da bi potvrđivala ono što je jednom muškarcu bitno; promatrati u ženi majku ili sestru, ponekad kćer, a rijetko kada sugovornicu, određivati mjesto i ulogu žene iz perspektive muškarca i perspektive crkvene hijerarhije. K tomu je podsjetio da premda žene čine većinu, nisu prisutne u ‘crkvenom jeziku’ „čovjek je još uvijek sinonim za muškarca. Govori se o ženi, rijetko o ženama što omogućuje da se previdi različitost i među samim ženama.” U završnom dijelu Bošnjaković je važnim naglasio odgoj za odnos prema i sa ženama, te u tom vidu podsjetio i na mogućnost da sudjeluju u odgoju u bogosloviji, kao i u permanentnom obrazovanju svećenika. Na kraju je istaknuo da je Marija, službenica Gospodnja, primjer žene koja je svojom ulogom i doprinosima sržno obogatila kulturu dijaloga među kršćanima, među Crkvama, te i u samoj Katoličkoj Crkvi, i time pridonijela radosti ljubavi i života.