Misno slavlje tom je prigodom predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvničenta, a koncelebrirali su dekan Rovinjsko-kanfanarskog dekanata mons. Vilim Grbac, župnik domaćin, umaško-oprtaljski dekan preč. prof. dr. sc. Josip Grbac te drugi svećenici iz dekanata.

Na početku homilije, vlč. Zgrablić je naglasio kako „mi nikad ne slavimo čovjeka, nego slavimo Boga koji se proslavio u životu čovjeka, i ljepota svetaca je što se u njihovom životu tog Boga može vidjeti, nije skriven, nije dalek, nije nepoznat, nije stran, za razliku, možda, od nas“.

Nadalje je posvijestio da kada evanđelje poziva da budemo sveti, poziva na vidljivost, „’Dopusti Bogu da bude u tvojem životu’, jer tako se postaje svet, tako se postaje i sličan Bogu. Ako je Bog u meni, onda Bog preuzima sve u mome životu“.

U tom je kontekstu podsjetio kako su sveci ljudi koji su svoj život stavili u Božje ruke. „Mi to nismo još uvijek spremni. Mi se grčevito držimo za svoj život. Mi kao vjerujemo u vječni život, a nikako nam se ne napušta ovaj zemaljski život. Sve činimo kako bismo si produžili ovih nekoliko zemaljskih koraka,  sve činimo kako bismo si ovaj zemaljski život učinili lijepim. Za svece se kaže ‘za malo muka zadobili su dobra velika’, a za nas će se možda moći reći ‘za malo zemaljskog promašili su dobra velika’“, rekao je propovjednik. „Nemamo dva života: ovaj zemaljski je samo jedan, i važan i vrijedan, i Božji je dar. Ne možemo ga prekrižiti kao nešto nevrijedno, nevažno. Uostalom, i sam Isus je želio biti čovjek i postao čovjekom. I govori nam koliko je veliko, koliko je važno i vrijedno biti čovjek, biti ljudsko biće, biti osoba. Bog ljubi čovjeka, ovog zemaljskog, slabog, grešnog, tebe i mene. Ali nas i poziva da dignemo svoje glave, da ne budemo poput noja, zakopane glave u ovu zemlju, u ovaj zemaljski život, da ne brinemo samo za zemaljsko“.

Govoreći o sv. Peregrinu, propovjednik je podsjetio kako je on došao u te krajeve naviještati Božju riječ. „Znamo da je ovdje izgubio život u onim prvim kršćanskim stoljećima, kada biti kršćanin nije bilo lako, trebalo je birati, znajući što nosi sa sobom biti kršćanin. Zato što je sveti Peregrin u svojim rukama i svome životu nosio Boga, zato može danas nositi u svojoj ruci grad. Zato što u svojoj ruci nosi palmu mučeništva, može biti naš zaštitnik i svjedok nama kako živjeti i ne dopustiti da strah ovlada našim životom, jer i Isus kaže ‘ne bojte se’, a sveci, mučenici nisu se bojali.“

Prisjećajući se riječi bl. Miroslava Bulešića naglasio je da se mučenici nisu lako odricali svoga života. „Pazimo da ne izgubimo glavu za kakve gluposti zemaljske, nego ako već treba gubiti život, da izgubimo za ono što je vrijedno toga života“.  U tom je kontekstu posvijestio kako „ne može za Boga umrijeti netko tko za njega nije i živio. Mučenik i svetac se ne postaje u trenutku smrti, u trenutku umiranja. Da netko cijeli život nije živio za Boga i u trenutku smrti da se okrene, to su tako rijetka čuda. Kako čovjek živi, tako i umire! Živim li s Bogom, s njim ću i umrijeti. Sveci su ljudi koji su se rukama i nogama držali za nebo. Mi smo ljudi koji se rukama i nogama držimo za zemlju. I zato sve zemaljsko u nama izaziva brigu, strah, zabrinutost. Isus stalno ponavlja, ‘ne bojte se, ne budite zabrinuti’. A mi smo samo to“. Pojasnio je kako u životu jednog kršćanina ne bojati se i ne biti zabrinuti se ne znači „nije me briga ni zašto“, nego ne dopustiti da strah ovlada životom, da strah zatori, zakoči, ukopa.

Mučenici su svi redom na strašne načine nasilno i brutalno gubili život, ali za kršćane smrt je dobitak. „Muke nisu dotakle Peregrinovo srce i dušu. Nisu ga odvojile od Boga, ‘iz ljubavi prema Kristu bio je spreman trpjeti’, ne zato jer mu se trpjelo, jer je bio neki mazohista, nego iz ljubavi prema Kristu. Kroz to trpljenje očitovao je svoju ljubav. Isus je umro za mene, ja sam spreman i živjeti i umrijeti za njega. To je put kojim bismo i mi trebali ići: živjeti za Krista, živjeti s Kristom, uroniti sebe u otajstvo koje slavimo, staviti svoje ruke, svoje živote i ovaj grad i ovu župu u zagovor Svetog Pelegrina“, zaključio je vlč. Zgrablić.

U završnim zahvalama preč. dr. Grbac je između ostalog zahvalio Gradu Umagu za potporu u radovima uređenja crkve koji su u tijeku.

Misno slavlje pjevanjem su pratili župi i dječji zbor.