Zagreb, (IKA) – “Umjetnički izričaj između slobode i odgovornosti” tema je šeste u nizu “Pepelnice umjetnika” koja je održana na Čistu srijedu 1. ožujka u Klovićevim dvorima u Zagrebu. U raspravi na tu temu sudjelovali su karikaturist Joško Marušić, glumac i redatelj Rene Medvešek i akademik Tonko Maroević. Moderatori su bili Vesna Kusin i fr. Frano Prcela.

Sloboda i odgovornost u bilo kojem obliku umjetničkoga izričaja ne isključuju jedna drugu, već se međusobno nadopunjuju, premda nema slobode bez stanovitih granica, zaključili su sudionici promišljanja o slobodi i odgovornosti u umjetničkom izričaju. Sudionici rasprave posebno su govorili o odgovornosti za Riječ, osobito onu izgovorenu, koja uvijek mora biti u korelaciji sa sadržajem, i koja kad je ozbiljna transcendira svoju ograničenost. No, na upit ne zapadamo li ipak, kad je riječ o scenskoj umjetnosti, u “geto predvidivoga teatra”, odgovoreno je kako smo se previše počeli oslanjati na tehničke mogućnosti umjesto da tražimo svoj odnos i put prema vječnosti. Takav je pristup umjetnosti i Riječi prestatičan, a umjetnik je pak pozvan na razvoj kroz rast u duhu i artikuliranju nespoznatljivoga. U pokušaju reinterpretacije dramske riječi u kazalištu, dajući joj suvremenost i komunikativnost, i u utrci s pretežno vizualnim medijima koji su tržišno orijentirani te se najmanje oslanjaju na dušu, zaboravili smo govorom istraživati neistraživo prostranstvo riječi, budući da je umjetnost materijaliziranje duhovnoga. Riječ se, naime, ne da iscrpiti, ona ima višeznačnost, ona je i pojam i tijelo i može imati uvijek nova značenja, istaknuto je.

Nadalje, bilo je riječi i o odnosu morala i umjetnosti, etike i estetike, odnosno dvojnosti između kreativnoga čina i njegove recepcije. Premda su se složili da je o etici u današnjoj umjetnosti kao i u drugim sferama života teško govoriti, zajednički zaključak mogao bi se svesti na misao kako moral onoga koji se “izražava” u umjetničkom izričaju na bilo koji način, nikako ne može biti nametnut onomu koji ga percipira. Ideja autocenzure u tom se smislu ne može nametati drugim kreativcima, jer nas na to upućuje i sloboda, budući da samo njom možemo stvoriti nešto što je novo i kreativno. U razgovoru o tome u kakvoj su pak korelaciji čovjekovo čuvstvo i duh kojima se umjetnost obraća, odnosno sloboda i odgovornost, sudionici su istaknuli kako je čuvstvo uvijek bliže slobodi, a duh u kojem se ono što je primljeno filtrira, jest onaj koji je bliži odgovornosti.

Na kraju rasprave, bilo je riječi i o narušenom odnosu Crkve i sakralne, ali i umjetnosti općenito, osobito u svjetlu novootvorene izložbe “Novija sakralna umjetnost”. Izložba naime na neki način, kako je to istaknula Vesna Kusin, želi premostiti nastali jaz između Crkve i umjetnika te želi posvjedočiti kako su i današnji umjetnici inspirirani vječnim temama, ali na suvremen način. Prcela je, pak, istaknuo kako je svojevrsna dominantnost prosjeka pridonijela međusobnom udaljavanju Crkve i umjetnika. Dijalog teologije i umjetnosti iznimno je važan, “jer bez kulture propada religija, a bez vjere propadaju kulture, bez kulture religija gubi svoju dimenziju iskustvene dubine, a bez tih vizija umire religiji uopće njena vitalnost”, rečeno je. Još uvijek nam nedostaje pozitivne komunikacije, te je u tom smislu potrebno naučiti raspoznavati i razvijati nova čula i senzore kako bi se stvorili novi kriteriji, zaključili su sudionici rasprave.