Zagreb, (IKA) – Pepelnica umjetnika, šesnaesta u nizu, održana je u srijedu 10. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih. Time je nastavljena tradicija dijaloga teologije i umjetnosti, kojim se želi upravo na samom početku korizmenog vremena ukazati na nužnost uzajamne koristi toga dijaloga za “obje” strane. Ovogodišnja tema “Umjetnost – kič – umjetnost?!” željela je potaknuti pitanja poput: što je zapravo umjetnost, a što kič; tko odlučuje i što je presudno da se neki umjetnički izričaj prestaje smatrati umjetnošću i dobiva oznaku kiča; po kojim tzv. novim kriterijima kič odjednom postaje umjetnost; te koje praznine želi ukrasiti i popuniti kič i šund, a pred kojim izazovima odsutnosti smisla i uzvišenosti umjetničkog izričaja danas strahuje tzv. istinska umjetnost.
Nakon riječi dobrodošlice ravnateljice ZKM-a Snježane Abramović Milković, u raspravi su sudjelovali povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, pjesnik i povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, te filozof i teolog Ivica Raguž, a moderator je bio pokretač “Pepelnice umjetnika” dominikanac i teolog Frano Prcela.
Uvodeći u raspravu, Körbler je progovarajući o suodnosu kiča i umjetnosti upozorila kako je kič danas svuda oko nas, i to ne samo na razini “visoke” kulture i “visoke” umjetnosti gdje ga se često i teže prepoznaje, nego u našoj svakodnevnoj, masovnoj potrošačkoj kulturi. U tom je vidu upozorila da kič danas najviše pogađa mlade, koji su njemu najizloženiji, a da toga nisu svjesni. Stoga bitnim smatra educiranje mladih kako bi bili sposobni prepoznati kič u začetku.
Djela kičarskog umjetnika i kičarskog mentaliteta i proizvodi koji su kič masovne kulture zapravo u potpunosti dokidaju konceptualni, intelektualni, misaoni, estetski, pa i psihološki obzor jednog umjetničkog djela, kreacije i onoga što umjetnik usađuje u svoje djelo. Kič ide isključivo u površnu emociju, nasladu, hedonistističku razinu, kratkotrajnu dopadljivost. On u svojoj pojavi nema tendenciju da se bavi mislima i emocijama i problemima kroz analitički pristup, rekla je Körbler.
Potom je moderator postavio opetovano pitanje “što ljude tjera u kič” odnosno “jesu li svi ljudi sposobni za uzvišenu umjetnost”, na što je Maković odgovorio da u kiču ne vidi ništa zazornoga, te nastavio: “Neću reći obožavam ga, ali ne mislim da je on nužno opasan, pa da ga dovodeći u blizinu umjetnosti kažemo “loša umjetnost je kič”. To su različiti pojmovi. Umjetnost je umjetnost. Imamo dobru i lošu umjetnost a dobar i loš kič ne postoji. To je razlika između jednog i drugog. U kiču se nikad ne postavljaju pitanja. Kič je uvijek jasan. On je uvijek dvodimenzionalan. Lako je razumljiv. Iscrpljuje se u tim površinskim efektima. Odbija svaku dubinu, dok umjetnost, čak i slaba umjetnost, uvijek polazi od pitanja, uvijek polazi od nečega što ima slojevitije temelje što nije jasno očito na prvi pogled. Kič predmeti su nešto što danas može biti neprihvatljivo, a tokom vremena postaje prihvatljivo. Umjetnost nema zajamčenu poziciju, nema je ni kič, no kič odbija svaku inventivnost, za razliku od umjetnosti, pojasnio je.
O odnosu kiča i umjetnosti govoreći iz teološke perspektive Raguž je, polazeći od Kanta, istaknuo kako je “umjetnost je ona koja stvara bez interesa”. Pa bi u tom smislu “lijepa umjetnost bila ona koja stvara bez interesa, objekt koji je lišen interesa kao takvoga”. U tom smislu tumačio bih kič kao neku vrstu idola, objekta koji želi ići nama u susret, našoj požudi, da posjedujemo određenu stvar kao izraz vlastite požude, vlastitoga interesa, rekao je Raguž te problematizirao pitanje moderne umjetnosti, odnosno može li se govoriti o umjetnosti kao kiču. Ovdje ne mislim samo na kič shvaćen u svakodnevnoj kulturi, nego visokoj umjetnosti u smislu da visoka, moderna umjetnost ne donosi ništa novoga, već odgovara na naše požude. Ona nije inventivna. Potrebna je umjetnost koja je lišena svakodnevnog pod vidom idolatrije, umjetnost svjetla, punine, a ne samo praznoga, i ružnoga, ustvrdio je Raguž.
Moderator “Pepelnice umjetnika” dominikanac Frano Prcela povukao je paralelu između kiča i umjetnosti utoliko što je konstatirao da je svaki kič svojevrsna čežnja za nečim što nemaš a želiš imati ili čak biti, s druge pak strane umjetnost kao takva ima svojevrsnu zadaću sačuvati trajnu čežnju za novim stanjem svijeta. Slijedom toga Maković je pak istaknuo da je “čežnja karakteristična za umjetnika, to ne može kičer”. Uputio je na Hermanna Brocha koji je rekao da nisu opasni kič-predmeti, jer oni su predmeti kao takvi, no postoji “čovjek-kič”. Kad se kič događa u glavi, on prelazi u politiku, u ponašanje, i onda on postaje opasan, upozorio je Maković.
Danas, u doba konzumerizma, nestaje distinkcija između visoke umjetnosti i kiča, napomenula je Körbler. “To se događa namjerno i svjesno, recimo kroz umjetničke kritike u medijima koja na svoj način također ima edukativnu funkciju, i koja bi stvarala etičko, kritičko mišljenje mladih generacija. To je mehanizam i način razmišljanja kojim se visoka kultura prebacuje i spušta na područje kiča. Konzumentima je teško raspoznati što je kič, a što je visoka umjetnost, jer im se sugerira da je ta umjetnost toliko jednostavna, slatka, divna, bliska i ne mora se uložiti nikakav napor da bi je razumjeli. Ta razina govora vidljiva je u najavama, reklamama i u pisanim priopćenjima institucija visoke kulture umjetnosti; postoji jedno pomicanje na vertikalnoj osnovi estetskih kategorija, ne bi li se približili tom potrošačkom društvu i dali do znanja da elitna kultura i umjetnost nije bauk”, rekla je.
Maković je upozorio na opasnost od mentalnog kiča, jer iz njega proizlazi zlo. Kič ne postavlja pitanje stvarnosti, istinitosti; iz toga se može obmanjivati mase, iz toga se može doći do političkog kiča koji je najopasniji, sjetimo se totalitarnih režima. Predmeti su bezopasni, opasan je kič u mentalnoj sferi, kič u ponašanju, u politici, u svakodnevnom ophođenju, upozorio je Maković.
Raguž je upozorio i na još jednu pojavu današnjice. Danas su se muzeji pretvorili u mjesta kiča. Postali su zagađena mjesta, posebice veliki, poznati muzeji. U kič su ih pretvorili fotografiranje, buka. Prije se u muzeje išlo kao na misu, postojala je kultura gledanja. Danas su svi konzumenti, nitko ne gleda sliku, svi se fotografiraju, rekao je, te naveo primjere nekih poznatih muzeja. Nadovezujući se na Raguža, Maković je rekao kako je upravo to što se događa u muzejima primjer kiča u ponašanju – “danas su muzeji postali supermarket”.
Promišljajući o problemu zašto neki umjetnici zaziru od rada lijepog, jer se boje da ne odu u kič, Körbler je naglasila kako su možda zastrašeni od autoriteta, kritike. Neki umjetnici boje se biti iskreni i autentični u tome što rade. Možda se boje da se neće uklopiti u neke trendove, rekla je, te upozorila na jedan dio umjetnika koji radi za izložbe, ali druge radove izrađuje za tržište. Prema njenim riječima, “svjesno idu u to da krivotvore neke razine svog umjetničkog rada ne bi li se dopali širem tržištu”.
Voditelj diskusije je konstatirao da se naše društvo već godinama nalazi u krizi, u stanju krize, koja pak nije uspjela iznjedriti značajniju umjetnost i uopće umjetnički izričaj. Stoga je Prcela upitao svoje sugovornike, a koja je to onda referentna točka umjetnosti danas u Hrvatskoj. Raguž je ustvrdio kako je “razdvajanje religije i umjetnosti bilo pogubno za obje strane. Ne generalizirajući, imamo vjernike umjetnike koji su loši umjetnici, ili imamo dobre umjetnike koji nisu kršćanski. Religija bez umjetnosti je izgubila ono izvorno, to se može vidjeti u cjelokupnoj kulturi. Umjetnost je tražila svoj izričaj, svoju slobodu. Umjetnost se gubi u svakodnevnom, te se podređuje raznim interesima. Religija kad je stvarna, istinska, kao mjesto antiidolatrijskoga u svoje krilo bi mogla dobiti umjetnike. No, nažalost, umjetnici se ne osjećaju dobro u religiji, baš zbog toga idolatrijskoga stava u nama samima”.
Na kraju tribine Iva Körbler još je jednom naglasila važnim edukaciju mladih da raspoznaju kič, u što bi se trebala uključiti i Crkva, kako bi se svakodnevnica pročistila od njega. Raguž i Maković nadovezali su se askezom divljenja običnim stvarima – ne dati se zavesti znamenitostima koje su se pretvorile u mjesto kiča, naslikavanja vlastitoga egoizma.