M.s. Marica rođena je 5. prosinca 1922. u Vinici, kod Varaždina u brojnoj, vjerničkoj obitelji.

Neko vrijeme živjela je u Zagrebu gdje se sprijateljila s jednom ratnom udovicom s više djece koja je živjela u krajnjem siromaštvu. Kroz to prijateljstvo nazrela je svoje buduće zvanje, biti blizu malenima, ljudima na rubu društva.

Stjecaj životnih okolnosti odveo ju je nakon Zagreba u Italiju gdje je prigodom posjeta Rimu vidjela skupinu sestara koje su je, kako je rekla, „oduševile jednostavnošću i radošću.“

U Bratstvo Isusovih malih sestara ušla je 1961. godine u generalnoj kući u Rimu, Tre Fontane. Bila je tako prva mala sestra rodom iz Hrvatske. Za dobivanje boravišne dozvole u Italiji očinski joj je pomagao kardinal Franjo Šeper. S njim je i poslije ostala povezana i bio joj je snažna duhovna podrška. Svoje prve zavjete m.s. Marica položila je na svetkovinu Blagovijesti 1963. godine, u Rimu, a doživotne isto u Rimu 1968. godine.

Uoči Velike Gospe 1969. godine m.s. Marica započela je s drugim sestrama prvu zajednicu u Hrvatskoj, u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu. Nakon toga živjela je u bratstvu u Beogradu gdje ju je zatekla vijest o maminoj bolesti i tako se vratila u Vinicu i neko vrijeme njegovala svoju mamu.

Nakon mamine smrti 1980. godine došla je u Zagreb, u zajednicu koja je tada bila na Trnju. Tamo je voljela posjećivati bolesne i starije osobe, biti blizu mladima i obiteljima s djecom. Pet godina je radila u Caritasu na Kaptolu gdje je sklopila puno poznanstava i prijateljstava. Zajednica Isusovih malih sestara preselila je 2007. godine s Trnja u Dubravu gdje je m.s. Marica ostala do kraja života.

M.s.Marica bila je jednostavna i vesele naravi. Voljela je slušati ljude, a i djeca i mladi voljeli su biti uz nju, uz svoju „baku“, kako su je neki rado nazivali.

Sve što je radila, m.s.Marica radila je s ljubavlju.  Voljela je biti u osami sa svojim Gospodinom, satima je mogla biti s Njim u kapeli ili u sobici. Euharistija je bila u srcu njezina života.

Jednom prilikom zapisala je: „Isus u Presvetoj Euharistiji uvijek je bio središte mog života. Mogu reći da su me upravo jednostavnost i svakodnevno klanjanje pred  Presvetim  doveli u Bratstvo Isusovih malih sestara“.  M.s.Marica nije bila okrenuta prema sebi već se i u bolesti zanimala za druge i s njima rado razgovarala. I za sve je bila zahvalna. Zapisala je: „I danas, dok promatram svoj život, dolaze mi snažno riječi malog brata Karla (Charles de Foucauld): ‘Bože, moj Bože, kako si dobar, milosrđu Tvome, pjevat ću dovijeka!’“