Zagreb, (IKA) – U Zagrebu je u srijedu, 30. rujna umrla s. Cecilija Dulić iz družbe Pohoda Marijina. Pokojna s. Cecilija umrla je u 82. godini života i 44. godini redovničkih zavjeta. Obnašala je15 godina službu časne majke u samostanu sestara Pohoda Marijina u Mošćeničkoj 3, u Zagrebu. Tijelo pokojne sestre izloženo je u klauzurnoj kapelici kraj crkve Corpus Domini do četvrtka ujutro, 1. listopada, kad je ispraćaj u 10 sati. Ukop pokojne časne majke bit će u petak, 2. listopada, u 12.30 sati, u samostanskoj grobnici na Mirogoju u Zagrebu. Misa zadušnica će se slaviti u 17 sati, u kapelici Corpus Domini, Mošćenička 3 u Zagrebu.
S.Cecilija Dulić rodila se 1. prosinca 1927. godine u Bajmoku kod Subotice u obitelji Stipana i Elizabete r. Gabrić. Bila je treće dijete u brojnoj obitelji od 14 djece, od koji je danas živih šestero, pet sestara i jedan brat, dvije su sestre redovnice: s. Ignacija u redu sestra Pohoda Marijina, i s. Jasna u samostanu sestara Kćeri Milosrđa. Manda je u devetoj godini donijela je prvu odluku da želi biti redovnica ali to je bila samo želja koja je u njoj sazrijevala dugo godina. Nekoliko godina jer radila kao krojačica u različitim poduzećima. Tek dolaskom u Zagreb 1963. godine kad se zaposlila ozbiljno je razmišljala o svom redovničkom pozivu. Uz duhovno vodstvo o. Josipa Ćurića, isusovca, odlučila se za klauzurni samostan sestara Pohoda Marijana u Mošćeničkoj 3, na Trešnjevci. Posebno joj se svidio povučeni život za kojim je težila, molitva i sabranost u vječnom klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Stupila je u samostan 28. rujna 1964. godine, u zreloj dobi od 37 godina života. Nakon postulature ušla je u novicijat i na samom početku primila redovničko odijelo 30. travnja 1965., na blagdan sv. Josipa Cottolenga, zaštitnika kapele Corpus Domini. Prve redovničke zavjete je položila 24. svibnja 1966. godine i primila ime Marija Cecilija. Nakon tri godine života u redovništvu položila je vječne zavjete na svetkovinu Srca Isusova 13. lipnja 1969. godine. Sestra Cecilija je u samostanu uz redovite obveze, šivala i krojila svojim susestrama redovničko odijelo kako je tko trebao. U svom životu je opet pokazala majčinsku crtu koju je stakla u djetinjstvu pa su je sestre, 1979. izabrale za časnu majku u samostanu. Budući da nije mogla biti zaredom treći put birana, vršila je službu zamjenice. I nakon stanke od nekoliko godina ponovno je 1994. izabrana za časnu majku koju je službu obavljala tijekom devet godina. U toj službi se posebno isticala u majčinskoj brizi za sve sestre, napose za mlađe koje su se pripremale za redovnički život. Tu istu majčinsku brigu je pokazala svima koji su pokucali na vrata samostana u svojim različitim potrebama od onih materijalnih pa do onih ljudskih i duhovnih. U svom životu usvojila je crte svetosti svojih utemeljitelja sv. Franje Saleškog i sv. Franciske de Chantal da bude ljubazna, strpljiva i spremna pomoći u svakoj nevolji. Njezinu srdačnu riječ rado su saslušali starije i mlađe sestre, napose vjernici posjetioci kapele Corpus Domini. I kad je prestala sa službu časne majke, koju je predano vršila ukupno 15 godina, nastavila svoj krojački zanat, a i u drugim poslovima u samostanu, kao u kuhanju, uvijek je bila vješta i okretna. Željela je umrijet radeći i stojeći da nikome ne bude na teret. Gospodin joj molitvu uslišao. U ponedjeljak 28. rujna obilježila je 45. godišnjicu stupanja u samostan. Dan prije smrti pristupila je ispovijedi, a na početku svog dana rastanka bila je na misi i pripremila doručak. Otišla je u sobu i usnula u Gospodinu, upravo kako sv. Pavao priželjkuje svakom kršćaninu.