Zagreb, 22. 7. 1999. (IKA) – U 76. godini života i 51. godini svećeništva u srijedu 21. srpnja u Zagrebu je preminuo istaknuti hrvatski teolog kapucin prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić.
Tomislav Janko Šagi-Bunić rođen je u Brodarovcu kod Varaždina 2. veljače 1923. godine. Diplomirao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1949., a doktorirao na istom g. 1952. Godine 1940. stupio je u kapucinski red, a za svećenika je zaređen 1948. U svom je Redu od 1955-1958. bio provincijal Ilirske kapucinske provincije u Hrvatskoj i Sloveniji. Od akademske godine 1951/52. predaje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu sve do umirovljenja (1993.). Habilitirao se 1960., od 1965. je izvanredni, a od 1968. redoviti profesor istog fakulteta. Bio je dugogodišnji pročelnik katedre povijesti kršćanske literature i kršćanske nauke. U svome dugom profesorskom vijeku osim svojih predmeta – kristologije, patrologije, povijesti dogmi i uvoda u misterij Krista i povijesti spasenja – predavao je više traktata iz dogmatske teologije, filozofije i metodologije. Bio je u više navrata dekan: 1969-1971, 1974-1978, 1990-1992. Uvelike je svojim istančanim pravnim i upravnim osjećajem pridonio da je Katolički bogoslovni fakultet, i u najteže vrijeme svoje povijesti, sačuvao svoj znanstveni integritet i uspješno razvijao i unapređivao svoju mnogostruku djelatnost.
Kao privatni teolog zagrebačkoga nadbiskupa, zatim kardinala, Franje Šepera, u Rimu živo sudjeluje u zbivanjima Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965). U isto vrijeme dovršava svoje značajne studije u istraživanju velikih kontroverzija ranoga kršćanstva. Bio je, u prvom sazivu, član međunarodne Papinske teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (1969.), te član u više tijela Svete Stolice i naše Biskupske konferencije. Jedan je od osnivača “Kršćanske sadašnjosti – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju” (1968.). Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i PEN-kluba (od 1971.).
Njegova bibliografija, u tijeku više od pedeset godina znanstvenoga i publicističkog rada, obuhvaća više od šest stotina jedinica najrazličitijeg spektra. Mnoge je svoje, i teološke, članke objavljivao u Glasu koncila i u Kani, jer mu je to u ono doba bio jedini mogući način komuniciranja sa širim općinstvom.
U znanstvenom se svijetu osobito potvrdio kao pisac vrlo značajnih monografija iz kontroverzistike prvih kršćanskih stoljeća, osobito Kalcedonskog koncila (451.). Svjetski glas uživaju njegova djela “Duo perfecta” et “duae naturae” in definitione dogmatica Chalcedonensi (Roma 1964.) te “Deus perfectus et homo perfectus” (Roma 1965.) i dr. Na hrvatskom se iskazao voluminoznim djelima Povijest kršćanske literature od početka do sv. Ireneja (Zagreb 1976.) te Euharistija u životu Crkve kroz povijest (Zagreb 1984.). Svoje je teološke članke, osobito o koncilskoj problematici, sabrao u tri sveska: Ali drugog puta nema (Zagreb 1969., 1972. i 1985.) te Vrijeme suodgovornosti, I-II (Zagreb 1981. i 1982.).
Istakao se i kao zauzeti teološki mislilac, živo sudjelujući, i za vrijeme komunističke države, u važnim raspravama o odnosima Crkve i države te kršćanstva i marksističke i ateističke ideologije, o ekumenizmu na našim prostorima itd. Dao je i valjan prinos u teološkim pitanjima izgradnje hrvatske državnosti te ulozi i doprinosu Katoličke Crkve u toj izgradnji. O tome svjedoče njegova djela Crkva i domovina (Zagreb 1970.) te Katolička Crkva i hrvatski narod (Zagreb 1983.) i dr.
U svemu se tome potvrdio kao mnogostruko upućen i originalan promislitelj vremena u kojemu živi i koji u svjetlu teoloških načela u suvremenim, društvenim, kulturnim, političkim i religioznim zbivanjima otkriva “znakove vremena” – uvijek osjetljiv za nastajanje i unapređenje novoga, dubljeg i svestranijeg humaniteta.
Svojevrsna duhovna oporuka Šagi-Bunića sadržana je u njegove posljednje dvije knjige: “Živjeti Kristovim Duhom Svetim” i zbirka njegovih tekstova posvećenih temi izgradnje civilizacije ljubavi utemeljene na Matejevu evanđelju o Posljednjem sudu (Mt 25, 31-46) pod naslovom: “Prema izgradnji civilizacije ljubavi”. Knjige su objavljene god. 1998. u izdanju “Kršćanske sadašnjosti” u povodu njegova zlatnoga svećeničkog jubileja, 75. obljetnici rođenja i 45. obljetnici profesorskog djelovanja na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. No, sasvim posljednji njegovi pisani radovi posvećeni su Bogu Ocu, odnosno komentaru “Očenaša” objavljeni ove 1999. godine.