O. Stanislav Kos rođen je 7. studenoga 1927. u Buševcu, u župi Vukovina u Turopolju, od oca Josipa i majke Ane (rođ. Robić), u pobožnoj katoličkoj obitelji s dvanaestero djece. Nakon završena četiri razreda osnovne škole u rodnome mjestu, pošao je u sjemenište i nastavio srednju školu na zagrebačkoj Šalati, nakon čega je 1944. stupio u novicijat Družbe Isusove na Fratrovcu. Isusovce je upoznao preko „Glasnika Srca Isusova i Marijina“, čiji je pretplatnik bio njegov djed Nikola, a dječak Stanko ga je rado listao i čitao, diveći se primjerima svetaca i velikana iz isusovačkog reda.

Dovršivši drugu godinu studija filozofije, pozvan je 1954. na služenje vojnog roka u Donjem Milanovcu, a zatim u Požarevcu u Srbiji. Ondje je 10. prosinca 1955. uhićen, a nakon istrage i procesa, 20. veljače 1956. osuđen pred Vojnim sudom u Kragujevcu na šest godina strogoga zatvora, zbog navodne „neprijateljske djelatnosti protiv naroda i države“. Krivnja se sastojala u tome što je pred nekoliko svjedoka izrekao da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nevin i nepravedno osuđen, što je protestirao pred oficirom koji je psovao Boga i što je rekao da će se političke prilike u Jugoslaviji kad-tad promijeniti, aludirajući na pad socijalizma. Između ostaloga, stoji u zapisniku, „rekao je da je za Boga spreman i život žrtvovati, a na pitanje, bi li i za socijalizam bio spreman žrtvovati život, odgovorio je, da ne bi“. Nudili su progonitelji, tada još skolastiku (bogoslovu) Stanku, razne vrste pomilovanja i napredovanja ako se odrekne svećeničkog zvanja, ali on za takvo što nije htio ni čuti. Zatvor je služio najprije u Zabeli kod Požarevca, a zatim u Staroj Gradiškoj, gdje je susreo mnogo zatvorenih svećenika, napose subraću isusovce o. Nikolu Maslaća i o. Zvonka Gutala. Mjesece je provodio u strogoj izolaciji samice jer je i u zatvoru beskompromisno branio svoje vjerničke stavove i svećeničke ideale. Kaznu strogog zatvora izdržao je do posljednjeg dana te izišao u nedjelju 10. prosinca 1961. godine.
Nakon zatvora je o. Kos nastavio studij teologije na Jordanovcu u Zagrebu i 1962. zaređen za svećenika. Specijalizaciju iz kanonskog prava zaključio je doktoratom na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 1971. Otada je, sve do umirovljenja 2002., predavao kanonsko pravo i srodne predmete na Filozofsko-teološkom institut Družbe Isusove u Zagrebu. Sudjelovao je u prevođenju Zakonika kanona istočnih Crkava, zbog čega je od Križevačke eparhije primio počasni naslov protojereja. Objavljene su mu knjige „Ženidba u spisima kršćanskih pisaca prvih četiriju stoljeća: pravno-moralna prosudba“ (2004.) i „Naš najbolji prijatelj“ (2011.).

Osim Kolegija na Jordanovca, najdulje je živio u isusovačkoj zajednici pri bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Odande je desetljećima svakodnevno slavio misu kod Marijinih sestara na Srebrnjaku, ispovijedao, pisao, pomagao na različitim župama. Godine 2015. preselio se u isusovačku zajednicu za starije i nemoćne na zagrebačkom Fratrovcu, ali je i ondje ostao aktivan pisac i pomoćnik u poslovima sve do posljednjih mjeseci života.

Zahtjevan, ali pravedan – pamte ga njegovi studenti, koje je predavanjem prava u prvom redu želio spremiti za svećenički rad u realnim životnim situacijama. Integritet i dosljednost su bile vrline koje je uzorno njegovao u svome svećeničkom radu i redovničkoj askezi. „Najvažnije je u svakome zvanju, i posebice iz moje životne situacije i motrišta u svećeničkom i redovničkome, ostati vjeran i dosljedan. Dakle, nema tih primamljivih ovozemaljskih ponuda ili nepovoljnih okolnosti, koje mogu opravdati izdaju poslanja, kojega nam je sam Bog u svojem promislu namijenio“, svjedočio je o. Kos. O zatvorskim godinama i svojim progoniteljima govorio je bez imalo gorčine i zlopamćenja, opraštajući kršćanski, bez pompe i patetike, ali s mnogo žive vjere i duboke molitve. O. Stanko Kos bio je mudri kršćanin i redovnik koji je dosljedno sve što je imao založio za onaj dragocjeni biser Kraljevstva Božjega.