Sprovodne obrede predvodio je biskup Antun Škvorčević. U uvodu biskup je, između ostalog kazao kako se opraštaju od supruga, oca, prijatelja, a osobito navjestitelja Božje riječi u kojoj je on pronašao svjetlo za svoje korake do smrti i preko groba te je izrazio svoje kršćansko suosjećanje supruzi Verici, djeci Jakovu, Ani, Filipu, Martinu i Jeleni, ocu Mirku te ostaloj rodbini. „Očekivali smo da će se pronaći jedno srce koje će se moći presaditi i zamijeniti Ivičino oslabjelo srce, ali se to nije dogodilo, te je on preminuo u 46. godini života. No, dočekalo ga je veliko Božansko Srce, koje ga je u smrti zagrlilo svojom ljubavlju, pobjednicom nad smrću za svu vječnost“, ustvrdio je biskup, rekavši da je to utjeha i nada ovog oproštaja.

Podsjetivši nazočne da nitko sam sebi nije dao život, nego ga je primio kao dar od drugoga, od roditelja, a u konačnici od Boga, biskup je homiliji potaknuo okupljene da zahvale Bogu za život koji je darovao vjeroučitelju Ivici, a osobito za sve lijepo i plemenito što je on nastojao ostvarivati u odnosima prema supruzi i djeci, kao i prema mnogima kao vjeroučitelj u školi i kao vjernik u lipovljanskoj župi. Potaknuo ih je da ga na ovom zemaljskom oproštaju u molitvi povjere Bogu, da ga on u svom milosrđu primi u svoj vječni zagrljaj. Zahvalio je i svima onima koji su vjeroučitelju Ivici za života bili dobri, zaželjevši mu radosnu vječnost obasjanu slavom uskrslog Krista.

Potom je ravnateljica Osnovne škole Josipa Kozarca u Lipovljanima Mirjana Faltis uime učenika i djelatnika uputila oproštajne riječi, prisjećajući se blagog i dragog lika vjeroučitelja Ivice.

Nakon sprovodnih obreda, u lipovljanskoj župnoj crkvi Sv. Josipa služena je misa zadušnica. U homiliji biskup se prisjetio kako je Ivica Hrmo u vrijeme demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je u Hrvatskoj bio uveden vjeronauk u javne škole, bio među prvim vjernicima laicima koji je studirao na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a kojima je biskup bio profesor. Ustvrdio je kako je preminuli Ivica svojim opredjeljenjem za vjeroučiteljski poziv posvjedočio da mu je Isus Krist Put, Istina i Život te da želi pomoći mladim ljudima da ga i oni izaberu kao vlastiti put očovječenja. Kao sv. Pavlu u naviještenom ulomku iz Poslanice Solunjanima, Isus Krist je i preminulom Ivici bio prvi i zadnji argument njegovog poslanja i djelovanja, kako u obitelji, tako u školi i u župi, te je i s obzirom na smrt bio čovjek nade. Članovima Ivičine obitelji poželio je da svjetlo Isusove pobjede nad smrću bude njihova snaga i nada u trenucima u kojima će im nedostajati fizička blizina supruga i oca, te im je zajamčio vlastitu molitvenu potporu i svih nazočnih.

Riječi zahvale i prisjećanja na pokojnog Ivicu, pri završetku mise uputio je njegov šogor, Vlado Razum, duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu koji ga je pratio u posljednjim mjesecima i danima njegova zemaljskog života, ističući napose njegovu vjerničku veličinu.