Umro vlč. Anto Trgovčević

Pokojnika su utorak 13. kolovoza ispred franjevačke crkve Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu molitvom ispratili vjernici i svećenici Slavonskobrodskog dekanata na čelu s dekanom Ivanom Lenićem. Nazočan je bio i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić koji je pročitao sažalnicu obitelji i Vrhbosanskoj nadbiskupiji u svoje i uime đakovačko-osječkih nadbiskupa Đure Hranića i umirovljenog Marina Srakića.

Prije pokopa misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brodu u Bosanskoj Posavini, rodnoj župi pokojnika, uz njegov lijes predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, umirovljenim gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem i šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem. Koncelebriralo je pedesetak svećenika, a uz redovnice sudjelovali su i brojni vjernici. Pjevanje je animirala s. Ivanka Darojković Služavka Kristova.

U homiliji kardinal Puljić je posvijestio kako su kršćani pozvani biti hrabri, imati čvrstu i stamenu vjeru kako ne bi pod težinom života klonuli, nego ostali na Božjem putu i sve gledali očima vjere. Upozorio je na opasnost da se živi samo za ovaj prolazni život, naglasivši „da smo kao kršćani pozvani ljubeći Boga i svoje bližnje spremati se budno za vječnost“. Ustvrdio je kako je upravo takav vjernik i svećenik bio pokojni Ante. Zahvalio je biskupima što su iz udaljenih krajeva za tu prigodu došli zajedno moliti te tako iskazali svećeničku solidarnost.

Život i djelo pokojnog vlč. Trgovčevića ocrtao je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Tunjić.

Vlč. Anto Trgovčević rođen je 17. siječnja 1945. godine od oca Peje i majke Anđe rođ. Bradara u Bosanskom Dubočcu, župa Bijelo Brdo. Sjemenište i bogosloviju završio je u Zagrebu. Za đakona je zaređen također u Zagrebu 12. ožujka 1972. godine, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 29. lipnja 1972. godine u Sarajevu.

Župni vikar bio je od 22. rujna 1973. godine do 30. svibnja 1977. godine u župama: Bosanski Šamac, Kakanj i sv. Josip – Zenica. Nakon kapelanske službe 14. listopada 1977. godine imenovan je župnikom župe Rastičevo, a odmah sljedeće godine 28. travnja imenovan je župnikom župe Turbe. Ekonomom vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa imenovan je 25. listopada 1979. godine. Službu ekonoma obavljao je dvije godine te je 24. listopada 1981. godine imenovan privremenim dijecezanskim vikarom ekonomije. Notarom vrhbosanskog crkvenog ženidbenog suda imenovan je 16. prosinca 1981. godine. Sljedeće godine napušta Sarajevo jer je 11. prosinca imenovan župnikom župe Novi Travnik u kojoj ostaje do 17. rujna 1996. godine, kada je stavljen na raspolaganje riječkom-senjskom ordinariju. Odmah po dolasku u Riječko-senjsku nadbiskupiju imenovan je župnikom na Udbini jer je u tom kraju bilo puno prognanih vjernika s područja Bosne i Hercegovine. Od 2002. do 2004. godine bio je ekonom Gospićko-senjske biskupije. Župe Pazarište, Aleksinica i Klanac vodio je od 2004. do 2006. godine, a od 2006. do 2009. godine bio je župnik župa Cvitović i Lađevci. U matičnu Nadbiskupiju vratio se 11. listopada 2009. godine i preuzeo župu Novo Selo kod Bosanskog Broda u kojoj je ostao do 2017. godine kada je umirovljen iz zdravstvenih razloga. Zbog narušenog zdravlja i zdravstvenog osiguranja u Hrvatskoj zaželio je svoje umirovljeničke dane provesti u Slavonskom Brodu ili okolici, što mu je i omogućeno. Stoga je posljednje tri godine života proveo, zahvaljujući razumijevanju i dobroti đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića u župi Uznesenja BDM Brodsko Vinogorje u Slavonskom Brodu.

Prigodnim riječima od pokojnika su se oprostili i riječi sućuti njegovoj obitelji i Vrhbosanskoj nadbiskupiji na kraju mise iskazali uime Gospićko-senjske biskupije umirovljeni biskup Bogović, zahvalivši Vrhbosanskoj nadbiskupiji na svakoj pomoći koju im je pružala preko vlč. Ante u ona teška ratna i poratna vremena; uime obitelji i župljana sin toga kraja vlč. Pero Zeba, svećenik Riječke biskupije, a uime generacije svećenika vlč. Pavo Brajnović. Svi su oni naglasili da je pokojuni Ante bio hrabar i odvažan, svećenik čvrste vjere i pouzdanja u Gospodina, svijetli primjer pravoga svećenika, glas povijesti hrvatskog naroda napose u ona ratna i poratna vremena te kao takav na ponos i ohrabrenje svom narodu i svojoj nadbiskupiji. Posvjedočili su da je bio korektan, discipliniran, vedar i veseo, uvijek raspoložen, jednostavan, izravan, duhovit, uvijek spreman na šalu, strpljiv i samozatajan napose u svojoj bolesti. Plod molitava za duhovna zvanja njegove obitelji koji su imali petero djece vidljiv je kako po njegovoj svećeničkoj službi tako i po njegovoj rođenoj sestri Ilijani i nećakinji Samueli, koje su odabrale duhovni poziv te su danas redovnice – Služavke Kristove.

Nakon mise zadušnice pokopan je na groblju Banice u Bijelom Brodu. Sprovodne obrede predvodio je biskup Komarica.

Po njegovoj želji umjesto vijenaca i cvijeća prilozi su namijenjeni pomoći odjelu dijalize u slavonskobrodskoj Općoj bolnici.