Unaprijed uskrsla

Uvodno biblijsko čitanje: “Tada Marija reče: #!Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!” (Lk 1,46-49).
1. Tragom bule Munificentissimus Deus, moga časnog prethodnika Pija XII, II. vatikanski koncil ističe da je Bezgrešna Djevica “ispunivši tijek zemaljskog života, dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu” (LG, 59). Koncilski su oci htjeli potvrditi da je Marija, za razliku od ostalih kršćana koji umiru u milosti Božjoj, bila i tijelom uznesena u rajsku slavu. Riječ je o tisućljetnom vjerovanju izraženom i u dugoj ikonografskoj baštini, koja prikazuje Mariju dok tijelom “ulazi” u nebo.
Dogma o Uznesenju potvrđuje da je Marijino tijelo bilo nakon smrti proslavljeno. Doista, dok će se za druge ljude uskrsnuće tijela dogoditi na svršetku svijeta, za Mariju je proslava njezina tijela bila anticipirana zbog jedinstvene povlastice.

2. Prvog studenoga 1950. u definiranju dogme o uznesenju, Pio XII, izbjegao je upotrijebiti riječ “uskrsnuće” i zauzeti stajalište u pitanju Djevičine smrti kao vjerske istine. Bula Munificentessimus Deus ograničuje se na tvrdnju uznesenja Marijina tijela u nebesku slavu, tumačeći tu istinu kao “od Boga objavljenu dogmu”.
Kako tu ne zapaziti da je Djevičino uznesenje oduvijek dio vjere kršćanskoga puka koji je, ističući Marijin ulazak u nebesku slavu, htio proglasiti proslavu njezina tijela?
Prvi trag vjerovanja u Djevičino uznesenje prisutan je u apokrifskim pripovijetkama, nazvanima “Transitus Mariae”, čija jezgra izvorno seže u 2-3. stoljeće. Riječ je o narodnim prikazivanjima i stoga romaniziranima, koji ipak u ovom slučaju poprimaju vjersko poimanje naroda Božjega. Zatim se razvijalo dugo razmišljanje glede Marijine sudbine na drugome svijetu. To je, malo-pomalo, dovelo vjernike do vjerovanja u slavno uznesenje Isusove Majke, dušom i tijelom, i na Istoku do ustanovljenja liturgijskih blagdana o Marijinu usnuću i uznesenju.
Vjera u slavnu sudbinu Bogorodičine duše i tijela, nakon njezine smrti, s Istoka se širi na Zapad velikom brzinom i, počevši od 14. stoljeća, poopćuje se. U našem stoljeću, uoči definicije dogme, ona postaje gotovo općenito prihvaćena istina koju priznaje kršćanska zajednica na cijelome svijetu.

3. U svibnju 1946. s enciklikom Deiparae Virginis Mariae Pio XII. je pokrenuo opširno savjetovanje, tražeći savjet biskupa, a preko njih, klera i naroda Božjega o mogućnosti i prikladnosti definiranja Marijina tjelesnog uznesenja kao vjerske dogme. Provjeravanje je bilo pozitivno: samo šest odgovora od 1181 iskazali su stanovitu suzdržanost glede objavnog značenja te istine.
Navodeći ovu činjenicu, bula Munificentissimus Deus potvrđuje: “Opći pristanak redovitog crkvenoga Učiteljstva daje siguran i čvrst dokaz za potvrdu da je tjelesno uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo… Bogom objavljena istina, te je stoga trebaju čvrsto i pouzdano vjerovati sva djeca Crkve” (AAS 42/1950/,757).
Definicija o dogmi, tragom sveopćeg vjerovanja naroda Božjega, odlučno isključuje svaku sumnju i zahtijeva izričito pristajanje svih kršćana.
Istaknuvši istinsku vjeru Crkve u Uznesenje, bula podsjeća na svetopisamski temelj te istine.
Novi zavjet, premda izričito ne potvrđuje Marijino uznesenje, daje mu temelj, jer jasno očituje savršeno jedinstvo Svete Djevice s Isusovom sudbinom. To jedinstvo, koje se očituje od Spasiteljeva čudesnog začeća, u sudjelovanju Majke u Sinovljevu poslanju i, nadasve, u združenju u Otkupiteljevoj žrtvi, ne može ne zahtijevati nastavak nakon smrti. Savršeno sjedinjena u Isusovu spasiteljskom životu i djelu, Marija dijeli njegovu nebesku sudbinu u duši i tijelu.

4. Navedena bula Munificentessimus Deus, odnoseći se na sudjelovanje žene iz protoevanđelja u borbi protiv zmije i prepoznajući u Mariji novu Evu, prikazuje uznesenje kao posljedicu Marijina sjedinjenja s otkupiteljskim Kristovim djelom. Stoga ističe: “Zbog toga, kao što je slavno Kristovo uskrsnuće bilo bitni dio i posljednji pobjednički znak ove pobjede, tako je trebalo da se i proslavljenjem djevičanskog tijela završi i ova borba, koju je Sveta Djevica vodila u zajednici sa svojim Sinom…” (AAS 42 (1950/,768). Uznesenje je stoga svrha borbe koja je zahtijevala Marijinu velikodušnu ljubav u otkupljenju čovječanstva.
I to je plod njezina jedinstvenog sudjelovanja u pobjedi križa.