Dio je to bogatog duhovnog programa za blagdan sv. Ivana Bosca duhovnog otaca i učitelja mladeži te utemeljitelja i zaštitnika salezijanaca koji se svečano slavi 31. siječnja svake godine, a za koji su se župljani ove župe pripremali devetnicom i trodnevnicom u čast sveca.

“Obitelj treba postati graditeljica vrednota, a ne poslušni potrošač onoga što joj svijet nudi. Takvim se ponudama treba suprotstaviti odlučno, kritički i jasno”, misao je kojom je pročelnik Šljivić započeo katehezu. Skrenuo je pozornost na vještinu svijeta gdje “na jedan lukav način, ako se ne znamo postaviti, društvo nametne svoje vrednote”. Jedna od kvaliteta roditelja je da “moraju imati vrlo dobro izgrađenu, složenu i utvrđenu ljestvicu vrednota jer jedino tako mogu svojoj djeci ugraditi onu čvrstu ‘armaturu’ koja će ih držati”.

Predavač je istaknuo jednu temeljnu vrednotu, a to je “dostojanstvo ljudske slobode” koja je “slika Boga Stvoritelja” jer Gospodin cijeni i voli čovjeka. Ako djecu želimo odgajati za vrednote važno je vidjeti gdje su ona, s kim provode vrijeme dok su doma u sobi, dok su u samoći svoga srca. „Samoća je prostor u kojem me netko može ugrabiti, razoriti, uništiti me u potpunosti ili se izgrađivati”, rekao je. Da bi to roditelji znali potrebno je posvetiti vrijeme djeci, a to je jedan od najvećih problema danas kada je svijet lukavo nametnuo svoje vrednote, a i sam roditelj je u potrebi za odmorom. Predavač je potaknuo roditelje na preispitivanje koliko vremena provode s djecom jer samo provođenjem vremena s njima moći će izbjeći štetne utjecaje.

Kao drugu krajnost koja  nije dobra predavač je istaknuo pretjeranu brigu za odgoj djece pa se djecu pretjerano kontrolira. Kao najvažniji element odgoja u vrednotama mr. Šljivić rekao je da je “ključno znati gdje je dijete u egzistencijalnom smislu, sa svojim uvjerenjima i stajalištima, ciljevima i željama“. Znati gdje je dijete i s kim fizički ne znači da se ispravno i moralno ponaša. Ukoliko je dijete u egzistencijalnom smislu na pravom mjestu, imat će snage oduprijeti se vrijednostima i napastima svijeta i zla. “Ključno je shvatiti gdje su djeca u svojem hodu. Gdje je njihova duša. Želite li znati?”, potaknuo je predavač na promišljanje.

“Jedna od glavnih zadaća je poticanje odgovornog korištenja slobode kako bi djeca kada se nađu pred nekim problemom donosila dobre, smislene i pametne odluke. Treba odgajati djecu da shvate da je njihov vlastiti život i život zajednice u njihovim rukama i da je ta sloboda velik dar”, kazao je predavač te dao primjer iz iskustva u radu s obiteljima rekavši da je uzalud svaki govor ako se dijete uči poštenju, a roditelj se šverca u autobusu.

„Ako ne živiš što govoriš, onda ne govori. Djeci se ne može ‘prodavati magla'”, poručio je mr. Šljivić.

O školama kao instituciji za sudjelovanje u odgoju djece mr. Šljivić, kao osoba koja je radila u školi, napomenuo je da se roditelji trebaju osloniti na školu kako bi osigurali naobrazbu svoje djece, ali se nikada „ne smije u potpunosti povjeriti moralni odgoj svoje djece drugima”. Poseban naglasak predavač je stavio na to da dijete kada ne osjeća da je za svoje roditelje dragocjeno i važno unatoč svim svojim nesavršenostima ili da se oni iskreno za njega ne brinu, to u njemu stvara duboke rane i ima za posljedicu teškoće u svom kasnijem sazrijevanju.

“Etički odgoj podrazumijeva pokazati osobi da je za nju samu dobro činiti ono što je ispravno te je potrebno kod djeteta razvijati dobre navike”, kazao je mr. Šljivić.

Pročelnik Šljivić govorio je o tome da je dijete potrebno senzibilizirati za posljedice nedoličnog ponašanja, za suosjećanje s onima koje su povrijedili kako bi se pokajali za bol koju su nanijeli, za traženje oprosta kao i za popravak štete.

„Dijete koje se ispravlja s ljubavlju osjeća se cijenjeno, opaža da njegovi roditelji prepoznaju njegove mogućnosti. Dijete koje učini nešto loše treba kazniti, ali se nikada ne smije s njim postupati kao s neprijateljem ili onim na kojeg se iskaljuje vlastita agresivnost. Važno je da stega ne bude obeshrabrenje već poticaj za bolji napredak. Potrebno je naći ravnotežu”, pojasnio je.

Govoreći o ulozi obiteljskog odnosa u odgoju djeteta, mr. Šljivić rekao je da je ona “prva škola ljudskih vrednota gdje učimo mudro koristiti slobodu”. “Obitelj je područje primarne socijalizacije. Područje gdje se uči odnositi prema drugima. Slušati. Dijeliti. Strpljivo kazivati poštovanje”, kazao je pročelnik Šljivić. Vještina dobrih međuljudskih odnosa, umiranja sebi stječe se u obitelji te “se uči o blizini, brizi i poštivanju drugih. Tu se razbija prvi krug pogubne zaokupljenosti samim sobom i spoznajemo da živimo zajedno s drugima”, protumačio je.

Spomenuo je i temu spolnog odgoja u školama i je li on uopće kao takav potreban: “Spolni odgoj treba pružiti informacije, ali pritom treba imati u vidu da djeca i mladi ljudi još uvijek nisu stekli punu zrelost. U to ih treba uputiti u pravom trenutku i na pravi način koji odgovara njihovoj dobi. Spolni odgoj koji osobi pomaže sačuvati zdrav osjećaj stida ima golemu vrijednost jer stid je zdrav”. Mr. Šljivić je dodao: “Stid je prirodno sredstvo kojim osoba brani svoju nutrinu i štiti se da bude pretvorena u puki objekt. Definicija spolnog odgoja u školama glasila je:’ Spolni odgoj se usredotočuje na to kako se zaštiti i pobrinuti za siguran spolni odnos’. Međutim, spolni odgoj bi trebao učiti da se stekne osjetljivost za različite izraze ljubavi, uzajamne brige i nježnosti te poštivanja”.

Kroz katehezu je istaknuto da je “tijelo hram Duha Svetoga” i potrebno je naučiti djecu poštivanju cjelokupnog dostojanstva osobe, ne učiti dijete samo za siguran spolni odnos. Osobu je potrebno “naučiti da cijeni, poštuje, voli i ljubi dušu osobe”. Nije isto voljeti osobu, nutrinu, ono što ona jest, vrline i nesavršenosti ili voljeti ono što osoba radi, moja očekivanja koja ispunjava da bih ja bio ili bila sretna. Prvo je voljeti osobu jer smo prema njoj okrenuti, drugo je voljeti sebe.

“Povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja postoji i može opstati jedno u obitelji”, naglasio je predavač te istaknuo da se “obitelj nalazi u središtu borbe između dobra i zla, između života i smrti, između ljubavi i onog što je ljubavi protivno. Obitelji je povjerena zadaća boriti se oslobađanje sila dobra kojemu se izvor nalazi u Kristu, otkupitelju čovjeka”.

“Treba učiniti da svaka obiteljska jezgra raspolaže takvim silama kako bi bila obitelj Bogom jaka”, rekao je mr. Šljivić. Pozvao je na zajedništvo s Bogom jer je ta jakost “moguća jedino ako ćemo hodati s Bogom. Sve mogu u Onome koji me jača. Da bi obitelj i čovječanstvo opstalo temelj je obiteljska molitva u kojoj se na temelju Evanđelja uprisutnjuje Isus. Krist je najbolje rješenje svih obiteljskih problema, a Isusova Majka najbolji vodič do Krista”.

Katehezu je zaključio riječima da “moleći sa svojom djecom, otac i majka ispunjavaju svoje kraljevsko svećeništvo i prodiru duboko u srce svoje djece i u njemu ostavljaju tragove koje nikada neće moći izbrisati iz života. Obitelj koja moli je obitelj koja opstaje. Ima poteškoća ali opstaje”.