O ikonopisanju se u kulturološkoj javnosti i među kršćanima nedovoljno zna pa čak postoje i predrasude o ovom izvornom kršćanskom rukopisu u slikarstvu kojim se služe rijetki umjetnici nadahnuti Božjom Riječju. Stoga je posebnu pozornost festivalske publike izmamilo gostovanje akademske slikarice Silvije Metzger u Muzeju likovnih umjetnosti (MLU) gdje je 16. rujna tijekom večernjeg susreta s posjetiteljima govorila o povijesti ikonopisanja, prikazujući kako su ikone nastajale u krilu kršćanske Crkve, što ih određuje i po čemu se stilski razlikuju u svijetu slikarstva te kako se ikona piše.

Metzger je interaktivni govor s publikom, izlaganje i promišljanja o kršćansko-umjetničkog simbolici u ikoni potkrijepila virtualnim prikazom riznice primjera ikonopisa te izravnim upoznavanjem s nastajanjem ikone na vlastitom primjeru ikonopisanja. Susret s umjetnicom Metzger, autoricom 50-ak ikona, otvorio je dobrodošlicom Ivan Roth, kustos u MLU-u i stručni voditelj kroz aktualni festivalski postav izložbe „Angelus!“, kazavši kako poznavanje povijesti ikonopisa razbija zablude prema ikonama jer se uslijed neznanja ikona obično veže uz pravoslavne crkve gdje ima vidno mjesto, ali ikona je kroz povijest Crkve vezana i s katoličkom tradicijom, a aktualna je danas, iako rjeđe u sakralnom prostoru, sjajeći kršćanskim sjajem.

S. Metzger: Ikona i danas ima liturgijsku, dogmatsku i odgojnu ulogu

„Zahvalna sam na prilici predstaviti ikonu i ikonopis, kršćansku umjetnost koja je, nažalost, na našemu području u Slavoniji zaboravljena i zanemarena iz više razloga, povijesnih prilika/neprilika, neznanja, ali i predrasuda. Vama želim pokazati da je ikona i danas vrlo aktualna diljem svijeta. Nastala u prvim stoljećima, razvijala se, preživjela progone kroz ikonoklazam, produbljivala se kroz dogme i kanone te se nastavila širiti u svijetu sve do danas! Zahvaljujući kanonu/pravilima, koji služi umjetnicima kao smjernica i pomoć, a ne nešto što bi ih sputavalo, očuvan je duhovni aspekt i strahopoštovanje koje ikona izaziva.“

„Jedno od najvažnijih pravila je stilizacija, a upravo to je ono što ikonu najviše razlikuje od zapadnog sakralnog slikarstva. Očuvanje tradicije ikonopisa je jako važno jer je ikona bogatstvo koje prenosimo s koljena na koljeno i upravo zahvaljujući tome ikona i danas ima liturgijsku, dogmatsku i odgojnu ulogu! Ikonopis nije samo tradicionalno prepisivanje srednjovjekovnih primjera, već umjetnici i danas pišu ikonu u molitvi i razmatranju. Prateći kanon i poštujući tradiciju, stvaraju nova djela i unese u ikonu svoj vlastiti doprinos, čineći ikonu aktualnom u suvremenom svijetu“, pojasnila je Metzger potkrepljujući govor opisom radova suvremenih europskih ikonopisaca među kojima su: Greta Lesko iz Poljske, Ivana Demchuk i Sergii Radkevich iz Ukrajine, Bojan Miljković iz Srbije i Marko Rupnik iz Slovenije.

Slikarica Metzger razložila je postanak ikona kazavši kako su „u prvim stoljećima, tijekom progona kršćanstva, kršćani koristili simbole poput ribe, pauna, loze, prikaza Dobrog Pastira u nakani ukazati na Riječ i tako su širili evanđeosku poruku, a simboli su imali ulogu propovijedanja“.

„Nakon legalizacije kršćanstva slika postaje izravnija i jasnija, ali i dostupnija široj javnosti. Prvi prikazi Isusa Krista u tijelu su povezani s dogmom o utjelovljenju ustanovljenom u 6. stoljeću. Model za prikaz lica Isusa Krista su ‚nerukotvorene ikone‘, dakle one koje nisu nastale ljudskom rukom nego Božjom milošću (Mandilion/Sveto lice i Torinsko platno), a model za Bogorodičine ikone su ikone koje je naslikao sv. Luka. One su ujedno i ‚čudotvorne ikone‘ pa se razvija praksa kopiranja (umnažanja) ikona. Ta praksa je prisutna i danas te su tako sačuvani najstariji srednjovjekovni primjerci. Ikone su izrađene jajčanom temperom (žumanjak i pigment u prahu) na lipovoj dasci.“

„Najpoznatiji su primjeri ikona: Isus Krist Pantokrator, Bogorodica Odigitrija i Bogorodica Eleusa. Kanon je postavljen za ikone, ali i za ikonopisce. Ikona mora biti stilizirana jer ne prikazuje osobu/portret osobe na zemlji nego svetu osobu koja se nalazi u vječnoj slavi! Što se tiče bizantske ikone ta stilizacija uključuje, npr. izduženu figuru, dugačke i tanke prste, dugi i tanak nos, stisnuta usta i velike oči. To nije anatomski pravilno, ali simbolika toga jest da su osjetila osobe pročišćena jer neuredne strasti su ono što smo mi kršćani dužni držati pod kontrolom, ona nas udaljuju od Boga. Dakle, ako je osoba sveta, uz Boga prianja, onda tim načinom prikazivanja prenosimo tu poruku.“

„Za razliku od zapadne sakralne (renesansne) umjetnosti gdje se, npr. svetac prikazuje u realnom i anatomski ispravnom tijelu, prikazuje se samo njegov ‘zemaljski izgled’, izgled njegova tijela, a ne stanja. Velika je razlika i u perspektivi jer osoba na ikoni ili neki prikaz iz Evanđelja se prikazuje iz perspektive vječnosti, što znači da se taj događaj odvija sada i duhovna poruka se prenosi sada, a ne od davnine, prije 2000 godina! Na ikoni nema prostora/prostorije jer su to sve duhovne poruke. Zato nema ni umjetnog osvjetljenja/sjene koja dolazi iz određenog kuta izvora svjetlosti, npr. svijeće. Svjetlost prikazana na ikoni dolazi iznutra i predstavlja Božansku svjetlost! U tome je razlika naspram zapadne moderne (renesansne) slike na kojoj se pomoću geometrijske perspektive dobiva iluzija prostora te umjetnici pomoću igre svjetla i sjene postižu dramatičan vizualni učinak. Dojam takve slike je da se taj prizor dogodio nekada davno, kao zabilježen fotoaparatom, i bio pa prošao!“

Tijekom susreta rečeno je da „autentični ikonopisac živi sakramentalno, posti i moli“, a diskutirajući s publikom o nevidljivom poticaju nastajanja ikone, Metzger je otkrila: „U ikoni je naglasak na poruci (kao i u vrijeme progona kršćana dok su se koristili samo simboli) i cilj je potaknuti promatrača/molitelja da se umno angažira! To znači da razmatra, moli i razgovara s osobom prikazanoj na ikoni. To je kanon! Osim ikone, pravila postoje i za ikonopisce.“

„Ikonopisac mora biti vjernik, odnosno mora imati poziv od Boga za slikanje, potrebna mu je Božja milost i izrađuje ikonu u molitvi i sabranju! Od autentičnog ikonopisca se zahtijeva redovit sakramentalni život, post i molitva! On služi kao Božji alat i želja mu je Božja slava i čast, a ne vlastita. To je i razlog zašto na ikonu ne smije potpisati svoje ime i što su autori ikona nepoznati.“

Samozatajna slikarica upoznala je i s pravilima ikonopisanja – troslojnom slikanju od najtamnijeg prema svjetlijem, na pripremljenoj/prepariranoj lipovoj dasci, uporabom jajčane tempere (pigment u prahu uz dodan žumanjak), a mogu se koristiti zlatni ili srebrni listići, primjerice zlato simbolizira Boga Oca, svetost. Uz izlaganje pokazala je fotografije 15-tak nedovršenih ikona u koracima nastajanja ikonopisanja, te pokazujući kakav je njen bizantski stil ikonopisanja, zaključila: „U budućnosti cilj mi je razviti vlastitu ‚suvremenu ikonu‘ poštujući kanon i tradiciju!“. Vrijedno je spomenuti kako je mlada slikarica Osječanka S. Metzger volonterka zauzeta u Katoličkoj udruzi Veronikin rubac, a uz brojne izložbe održala je (2015.-2018.) radionicu ikonopisanja i izložu u osječkoj Župi Uzvišenja Svetoga Križa čiji je plod bila izložba 25 ikona polaznica.