zovanje kandidata za svećenički i redovnički život predstavljena je proteklih dana u tijeku susreta predstavnika središnje Unije viših redovničkih poglavara i poglavarica s predstojnikom Martinezom Somalom Eduardom, tajnikom i ostalim članovima te Kongregacije. Dokument predstavlja temeljnu normativu za tzv. inter-institutske centre, odnosno centre nastale suradnjom među različitim redovničkim ustanovama, čiji je cilj filozofska i teološka naobrazba redovnika koji se pripravljaju za svećenički poziv, u svjetlu posinodske apostolske pobudnice “Posvećeni život”.
Dokument se sastoji od četiri dijela i uvoda u kojem se tumače glavni ciljevi dokumenta. Taj oblik suradnje među različitim ustanovama početno je nastao zbog zahtjeva da se zajamči prikladno obrazovanje mladim redovnicima, s obzirom na njihov neznatan broj, opadanje broja zvanja u određenim područjima, nedostatak odgajatelja i stručno osposobljenih profesora, ali također da se osigura da se početno obrazovanje može razvijati, poglavito u prvim godinama, u kulturi vlastitoj kandidatima. Naknadno se ustanovilo da ta iskustva pospješuju dublju svijest o crkvenom zajedništvu u različitosti zvanja i karizmi u službi poslanja Crkva.
U prvom poglavlju Uputa izložena su opća načela koja nadahnjuju i uređuju inter-insitutsku suradnju. Podsjeća se na suradnju i solidarnost među redovničkim obiteljima u odgoju, poput svjedočenja zajedništva. Slijede potom neke praktične smjernice za pravilno djelovanje inter-institutskih centara: odgovornost poglavara, odgojnih zajednica, profesora te nužnost uspostave odnosa s biskupom. Drugo poglavlje dokumenta predstavlja obrazovanje kako na početnoj tako i na permanentnoj razini, s posebnom pozornošću na razdoblje novicijata, koji predstavlja temeljnu odgojnu razinu. Treće poglavlje je posvećeno redovničkim znanstvenim ustanovama koje su ustanovljene poglavito da pruže redovnicima nesvećenicima i redovnicama prikladnu humanističku i teološko-pastoralnu naobrazbu. Četvrto poglavlje je u cijelosti posvećeno suradnji u odgoju odgajatelja i odgajateljica. Podsjeća se na tu službu i poziva se na pažljiv odabir i solidnu pripravu odgajatelja.

POVELJA U POVODU SVJETSKOG DANA BOLESNIKA – PRAVA KRONIČNIH BOLESNIKA
“Moje je pravo da me se shvaća kao osobu i da mi se to dostojanstvo priznaje sve do završetka života”. To je prvo od prava kroničnih bolesnika, sadržano u “Povelji kroničnoga bolesnika” koja je 10. veljače prikazana na Katoličkom sveučilištu Presvetog Srca u Rimu, a u povodu Svjetskoga dana bolesnika.
Prema toj Povelji, kronični bolesnik želi “biti utješen u fizičkoj boli i ostalim vrstama patnji”, “primiti istinite odgovore” na svoja pitanja i očekuje “medicinsku i bolničku njegu i onda kada ide samo prema smrti”. Pravo je kroničnog bolesnika, nadalje, “primati zahvate” koji su u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem, i to “bez ljutnje i prekida terapije”. Isto tako, kronični bolesnik ima pravo na “njegu mjerodavnih osoba koje su osjetljive i pristojne”, no koje su nadasve otvorene i spremne “shvaćati sve njegove potrebe”.
U toj istoj Povelji, bolesnik zahtjeva da i on bude uključen u donošenje odluka o svojoj sudbini i liječenju, te da mu se pruži prigoda za produbljenje “duhovnih i vjerskih iskustava”. Bolesnik, pa i onaj kronični, ima pravo “održati nadu” i otvoreno izraziti svoje osjećaje “u svom približavanju smrti”. No, isto tako želi da se pomogne njegovoj obitelji da se može suočiti i prihvatiti njegovu smrt, ali i da “ga se ne napusti i ostavi samoga, te da umre u miru, dostojanstveno”.
Cilj je ove Povelje, ponajprije, da se kronične bolesnike prihvati kao osobe, te da se s njima uspostavi odnos koji je i znanstveni i humanitarni. Osim toga, potrebno ga je temeljito i na razumljivi način upoznati s njegovim zdravstvenim stanjem, te o sljedećim terapijama koje će se poduzimati. Kroničnog bolesnika treba, nadalje, znati saslušati i čuti ono što mu treba, istaknuo je direktor Instituta za zarazne bolesti Katoličkog sveučilišta Luigi Ortona.