“Smatram, uistinu:
sve patnje sadašnjeg vremena
nisu ništa prema budućoj slavi
koja se ima očitovati u nama”
(Rim 8,18)

Braćo i sestre,
U ovo za nas kršćane sveto vrijeme Korizme i Uskrsa, kao vojni biskup u Republici Hrvatskoj, upućujem prigodnu poruku svim katolicima pripadnicima Oružanih snaga i redarstvenih službi, s nakanom da potaknuti Božjom Riječju uzmognemo što bolje i sadržajnije ostvariti svoj život i poslanje u svjetlu i snazi Raspetog i Uskrsnulog Gospodina našega Isusa Krista.

1. Preduskrsno ili korizmeno vrijeme, koje traje 40 dana, oduvijek je među vjernicima imalo posebno značenje i brojna obilježja. To je “snažno vrijeme” u kojem se vjernik s mnogo ozbiljnosti i iskrenosti suočava s temeljnim pitanjima i sadržajima svoje vjere, odnosno svoga vlastitog života. Sa Sv. Pavlom apostolom želim reći da je i ova poruka “navješćivanje evanđelja, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov” (1 Kor 1,17). Smatram, uistinu, bitnim i važnim da je u suvremenom vrtlogu i na “tržištu” ponuđenih svjetonazora i filozofija života ponovno potrebno istaknuti ono bitno i sržno što opravdava naše kršćansko ime, našu vjeru i život po vjerskim načelima. Bez obzira na to, čak upravo još više zbog toga, što je danas kao i u vrijeme apostola Pavla “besjeda o križu ludost onima koji propadaju, a nama spašenima sila je Božja” (1 Kor 1,18). Korizmeno vrijeme sa svojom pojačanom molitvom, određenim djelima pokore i odricanja te raspoloživošću za djela milosrđa i ljubavi, ne želi nas rastužiti i osiromašiti, nego duhovno osnažiti i obratiti, usmjeriti nas na Isusa Krista i vjeru u njegovu riječ: “Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15).

OTAJSTVO KRIŽA

2. Zaista je potrebna velika snaga duha i duboko osvjedočenje vjere da bismo proniknuli u otajstvo Križa Kristova, u tajnovitu snagu Muke, Smrti i potom Uskrsnuća. A to je središte i ishodište svega našeg vjerovanja, nadanja, našeg mira i radosti u Gospodinu. No, iskustveno doživljavamo i znamo za mnogovrsna opiranja Križu i Kristu. Jer, tijekom povijesti, a poglavito u širokom razdoblju takozvanog modernog i postmodernog društva, izredale su se i još uvijek su djelatne, pavlovski govoreći, mnoge “mudrosti mudrih” i “umnosti umnih”. Brojni su “duhovni učitelji”, mnogi čovjeku nude predloške boljeg života i prodaju recepte za izlaske iz krize, obećavaju lagodan i ugodan život. Zamišljeno je i predloženo mnogo “Utopija”. Ali zbilja čovjekova života i životnog okruženja nije se razvedrila, naprotiv, čini se da je svijet još više i sve češće pritiješnjen ozbiljnim ugrozama ljudske opstojnosti usprkos razmjerno sigurnim okvirima gospodarskog blagostanja, političkog mira i pravednosti te uljuđene kulture društvenih odnosa. Nisu nestale, niti se umanjile ljudske strasti i požude iz kojih izvire svako zlo među ljudima i svaki nemir u srcu pojedinca. “Požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života” (1 Iv 2,16) nisu od Boga, nego su to svjetovne, tjelesne, požudne odrednice ponašanja, kako piše apostol Ivan prvoj generaciji kršćana.

3. Vrijeme Korizme u svojoj sadržajnoj ozbiljnosti postaje poziv svakom pojedincu i cijeloj vjerničkoj zajednici da se iskreno sučeli sa svojim Bogom, s Raspetim i Uskrsnulim Gospodinom, sa smislom svojega života i vjerovanja. A pri tom realnost života valja suočiti s nadnaravnom i otajstvenom stvarnošću te, božanskim svjetlom i snagom Križa, promotriti naše patnje, naše muke, naš osobni život. U tom sučeljavanju ljudske i božanske stvarnosti mi se kršćanski vjernici nadahnjujemo spoznajom i postojanim uvjerenjem koje je dubokoumno definirao Sv. Pavao: “Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak… Krista, Božju snagu i Božju mudrost” (1 Kor 22-24). Znamo da je besjeda o Križu tvrda i opora, jer nije lako “zagristi” u to tvrdo drvo muke i smrti, patnje i poniženja, koje je u poganskoj viziji samo tragičan znamen gubitništva, neuspjeha i prokletstva.

KRIŽ NAŠ SVAGDAŠNJI

4. Korizmeni navještaj Križa ima veliko i presudno značenje za naše ljudske križeve, naše muke i umiranja, za razrješenje mučne i teške dileme o smislu trpljenja. Mi progovaramo o Raspetome, klanjamo se Križu, dirnuti smo Mukom i Smrću, radujemo se Uskrsnuću Isusa Krista, ali to doživljavamo u duhu pune svijesti o realnosti naših života. Naime, ne možemo zatvoriti oči srca i duše pred patnjom i mukom mnogih ljudi. Konkretno, suočeni smo s iskustvom životnog križa u svakodnevici mnogih vojnika i branitelja, u tuzi i bijedi mnogih prognanika, u suzama ucviljenih nad grobovima poginulih ili nad sudbinom nestalih. Slušamo krik i jadikovke onih koji nemaju osnovnih sredstava za dostojan život, onih koji su bez posla, koji strepe pred gubitkom sadašnjeg radnog mjesta. Razvojačeni branitelji, životno prikraćeni invalidi, razočarane obitelji uvijenih, umnožen broj očajnika koji podigoše ruku na vlastiti život – sve je to križ naš sadašnji, patnja naša pregolema, pitanja i problemi koji sižu do Neba.
To je duboko i teško stvarna Korizma i Križ našeg vremena, našega Naroda. U ovoj iscrpljujućoj i patničkoj Korizmi, pod teretom toga Križa mnoga naša braća i sestre padaju slomljeni, razočarani. Tuga i beznađe, poniženo i neostvareno ljudsko dostojanstvo, nenaziranje – usprkos svim obećanjima – svjetlijih obzorja u skoroj budućnosti, stvaraju gorak okus življenja, koji se pretače u suze, u gladovanje, a ponekad u protest i tjeskobu bezizlazja.
Postoji li onda koja utješna riječ, ima li koje djelo ljubavi i suosjećanja da razvedri te životne Korizme i te životne Križeve? To je pitanje sadašnjeg trenutka! Čini mi se veoma aktualnim istaknuti poučno ljudsko iskustvo i znanstveno svjedočanstvo Viktora Frankla, koji govori o smislu patnje i uzdignuću trpljenja. Trpjeti bezglavo, biti pogođen bezrazložnim mukama, ostati bez uporišta nade, najteže je što se čovjeku može dogoditi. A trpljenje za nekoga ili za nešto, za Boga, za Domovinu, za svoju djecu i obitelj, trpjeti iz ljubavi, trpjeti snagom vjere, nositi križ nasljedujući Isusa Krista i njegov Križ – to daje snagu vjere i pouzdanja, koja je kadra prihvatiti i svladati sve Golgote života.
Vrijeme Korizme i znamen Križa pred našim očima duha, žele nas voditi upravo tom oplemenjenu shvaćanju i prihvaćanju životnih tegoba. U Križu je spasenje, u Križu je nada i snaga, u Križu je klica Uskrsnuća.

USKRS JE ODGOVOR NA SVA PITANJA

5. Eto, braćo i sestre, u toj se istini nalazi odgovor na sva naša sadašnja tjeskobna pitanja: Kako se duhom vinuti iz ove “suzne doline” i svoj pogled usmjeriti prema Nebu te početi tražiti ono “što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu” (Kol 3,1). Stoga kršćanima dolikuje da ni u jednom “strašnom času” svojega života niti u teškim prilikama svoga naroda ne tuguju “kao drugi koji nemaju nade” (1 Sol 4,13). Vjerujem da bi nas Bl. Alojzije Stepinac, oštrije nego svoje suvremenike prekorio vidjevši ovu kugu malodušnosti koja se širi našom domovinom, “jer je nedostojna katolika, koji se diče ovim velikim imenom, kao što je ime Boga našega” (Pisma iz sužanjstva). Očito je kako se “u vrijeme kušnje” ili “poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života” olako “ugušimo” (usp. Lk 8,11-15) te ne čujemo Riječ, u kojoj imamo rješenje, odgovor, formulu ili recept za sve probleme. Doista imamo! Postanimo svjesni toga dara i te snage, kako nas je sam Sv. Otac ohrabrio na odlasku iz Hrvatske (4. listopada 1998.) rekavši da naša “nacija posjeduje potrebna sredstva za uspješno svladavanje protivština” i “potrebne darove da bi se suočili s izazovima sadašnjeg trenutka”.

6. Korijen samopouzdanja, koje nam je sada nadasve potrebno, nalazi se i u našoj 14-stoljetnoj neprekinutoj vjernosti Gospodinovu Križu. Križu kao simbolu patnje, stradanja i smrti, ali i simbolu uskrsnuća i proslave. Jer Isus je došao da se po njemu proslavi i naš život za vječnost. A on se proslavlja po križu. Jer do uskrsne slave ne možemo doći mimo križa, bez križa niti naš križ može nositi netko drugi. Budući da Isus, kako kaže Sv. Otac, “stupa ispred svojih i od svakoga traži da čini ono što je učinio On”, tako će i samo onaj tko “danomice uzima križ svoj” i ide za Gospodinom, biti dostojan proslave života koju je Bog po svome sinu pripravio svima onima koji ga ljube. U tom smislu doista “sve patnje sadašnjega vremena”, kako nas podsjeća Sv. Pavao, “nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (v. Rim 8,18). I nema drugog puta. Povijest je osudila sva nastojanja i osudit će sve sadašnje i buduće pokušaje da se raj postigne bez križa, da se on dohvati već sada i ovdje. Znajući koliko smo izloženi utjecajima raznih “trgovaca srećom” Sveti nam je Otac u Solinu napomenuo: “Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastitoga života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, određeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije.”

7. Svjedoci smo svakodnevno kako Otac laži pokušava zavesti i naš narod da povjeruje u njegovu tlapnju, da se pokloni Molohu novca i moći, da svu svoju nadu stavi u zemaljsko. Isus je, izložen trostrukoj kušnji, odlučno odbio Napasnika i sve njegove “stand-by” i dugoročne ponude: “Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” (v. Mt. 4,1-10). Promislimo, gdje su danas toliki moćnici koji su mislili da njihov utjecaj nikad neće minuti? Povijest ih je prezrela i odbacila. Odbacit će i prezreti sve one koji su i danas podlegli istim napastima i koji vjeruju istim lažima. A narod, koji je prihvatio svoj križ i nosi ga s pogledom prema Spasiteljevu križu, i koji ne zaboravlja častiti uspomenu svojih duhovnih velikana koji su ga vodili iz ropstva kroz pustinju – opstat će. I živjet će, jer kršćanin, usprkos obilježenosti križem, nije vjesnik groba nego glasnik uskrsnuća. Stoga je, kako kaže kardinal Ratzinger, temeljni element kršćanstva – radost! Zato što za nas križ nije zastrašujući simbol, jer “nas s križa ne glada gubitnik, očajnik, ne gleda nas jedna od užasnih žrtava čovječanstva”, nego “s križa nas gleda dobrota koja iz tog užasa navješćuje život”!

TEMELJ NAŠE VJERE

8. Uskrs je proslava života! Ta je istina temelj naše vjere. Jer “ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud je i vjera vaša”, dozivlje Pavao u pamet Korinćanima među kojima su neki govorili da nema uskrsnuća mrtvih. Te potom kliče: “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (v. 1 Kor 15,1-22). Kao što je prva Crkva živjela od te vjere te je javno i odvažno svjedočila. tako treba da živimo i mi danas – u vremenu koje poništava život u samom začetku pobačajem a na kraju ga ništi eutanazijom, uskraćujući umirućima pravo da u posljednjim trenucima ovozemnosti baš kroz patnju prihvate Boga i nađu spasenje – kako bi u tom vremenu punom snagom zasjala istina Kristova uskrsnuća kao znak Božjega života usađena u čovjeka. Ta Krist je zato i došao na svijet “da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16).

9. Uskrs je proslava života. Ta proslava dotiče i trebalo bi da potiče svakog čovjeka na svakodnevno razmišljanje o smislu ovoga jednog i jedinstvenog života koji nam je kao talent dan i darovan da ga umnožavamo vjerom i djelima ljubavi. Pozvani smo taj talent osmisliti i uložiti kao glavnicu za kamate što će nam se dodavati svu vječnost. Kod onoga “Bankara” kojemu će i nemilosrdni sluge “međunarodnog financijskog moloha” jednom polagati račun. “Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10).
Vidimo međutim da suvremeni čovjek u ovom našem kršćanskom svijetu, kako ga još uvijek volimo zvati, sve manje želi vjerovati u jedinstvenost života. Stoga on odbacuje Uskrs, ali rado prihvaća tlapnje reinkarnacije, i to ne zato što bi u to iskreno vjerovao, nego zato što mu je tako lagodnije i ugodnije: misli da sada može živjeti kako hoće, a ono što je pogriješio i propustio popravljat će u nekim budućim životima. Ali to je život potrošen na sebeljublje i doista su oni koji tako žive, prema Isusovoj i Pavlovoj opomeni, primili svoju plaću (v. Mt 6,2) već na ovome svijetu te su a da i ne znaju najbjedniji od svih ljudi (v. 1 Kor 15,19).

USKRSNUĆE DOMOVINE

10. Isusovo uskrsnuće promijenilo je život apostola. Teško možemo zamisliti kako bi izgledala povijest čovječanstva bez vjere u Boga, Isusa Krista i njegovo uskrsnuće. Vjera u Uskrsnuće usmjerila je i obilježila povijest našega naroda “od stoljeća sedmog” do sadašnjeg trenutka našeg ulaska u treće tisućljeće kršćanstva. Krštenjem smo postali članovi Kristova tijela i dionici Njegove uskrsne slave ali i dobili poslanje da “hodimo u novosti života” (Rim 6,4). Od kršćana se uvijek tražilo drugačije ponašanje od pogana. U tom smislu apostol Pavao kaže da je zadaća nas koji smo “suuskrsli s Kristom”, za onim gore težiti, a ne za zemaljskim! (usp. Kol 3,1-2).
Po Uskrsu je dakle naša domovina na nebesima. Ali ovdje i sada mi živimo u svojoj zemaljskoj domovini. Kako smo se radovali njezinu uskrsnuću prije desetak godina! Još je u većini našega naroda živa ta radost, radost zbog osvojene slobode i obnovljene države. Za nas je i to slika potpunoga uskrsnog oslobođenja koje nas čeka u vječnosti. No upravo po zemaljskoj domovini, po našoj zauzetosti za njezino dobro mi osvajamo nebesku domovinu. Te su dvije domovine povezane. Brojna nebeska duhovna domovina moli za zemaljsku i bdije nad njom. Ponavljam stoga: Ne budimo malodušni! Ne bojmo se budućnosti! Naša domovina u ovom povijesnom trenutku treba novo životno nadahnuće. Ona treba našu ljubav, naša djela i našu žrtvu.
Stoga razmislimo o tome koliko se dajemo domovini, a koliko smo možda već zavedeni olakim obećanjima o punim “europskim loncima”, koliko smo svoju nadu stavili u razne ustanove zemaljske moći te smo zbog njihove isprazne ljeporječivosti gotovo dali i prodali svoj obraz, ponos i dostojanstvo. Razmislimo također koliko svojom pasivnošću, nezainteresiranošću i ravnodušnošću prema bližnjima – a domovina, to su bližnji – pridonosimo širenju zala uperenim protiv života: droga, nemoral, nasilje, pesimizam, očaj do samoubojstva, te osjećaju prevarenosti i napuštenosti, podjelama i razjedinjenosti, a gospodarski i socijalni problemi nisu manji, nego veći.

DUHOVNA OBNOVA

11. Što je rješenje? Rješenje je obnova našeg kršćanskog života, rješenje je u kršćanskom zajedništvu, ohrabrenju i solidarnosti. Bog želi da povijest odnosno budućnost gradimo s njim, a ne bez njega. Ta nije li nam Krist rekao da je došao da život imamo u izobilju, prije svega život u duhovnoj punini. A materijalna sigurnost nadodaje nam se tek kad ispunimo svoju skrb za Kraljevstvo nebesko, jer Bog zna što nam treba i neće nam to uskratiti (v. Lk 12,30-31).
Smijemo i trebamo, kako nas potiču sveti apostoli Petar i Pavao, već sada biti radosni, makar se trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja (v. 1 Pt 1,6), poradi buduće slave koja će se očitovati u nama (Rim 8,18). No, prijeko je potrebno ne klonuti duhom, ohrabrio nas je Sv. Otac i poučio. “Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajan doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe” (Govor pred zagrebačkom katedralom, 2. listopada 1998.).

12. Hod naše Crkve prema budućnosti, prema riječima Ivana Pavla II o cijeloj Crkvi, nipošto ne osjeća umor, koji bi mogao prouzročiti teret što ga dvije tisuće godina povijesti nose sa sobom. Tako se i članovi Vojne biskupije – katolici pripadnici Oružanih snaga i Redarstvenih službi RH, na pragu trećeg tisućljeća “osjećaju osvježeni zato što su svjesni da donose svijetu istinsku svjetlost, Gospodina Isusa Krista” (Otajstvo Utjelovljenja, 2). Želimo i nastojimo u svjetlu njegova uskrsnuća zajedno s cijelom našom Crkvom još više biti zauzeti u toj zadaći. Svjesni smo da se i našoj “vojnoj Crkvi” otvara novi dio puta, kako kaže Papa u apostolskom pismu na završetku Velikog jubileja, ali smo ujedno ohrabreni svime što smo na slavu Božju i na dobro bližnjih postigli otkad smo prije tri godine “izvezli na pučinu”. Ta življena iskustva, poglavito bogatstvo duhovnih plodova u godini Velikog jubileja, u nama pobuđuju “novi dinamizam potičući nas da doživljeno oduševljenje uložimo u konkretne inicijative” (Ulaskom u novo tisućljeće, 15).

13. Sav pastoral Crkve i sva nastojanja vjernika, prema riječima Sv. Oca u spomenutom apostolskom pismu, trebali bi krenuti prema svetosti. A upravo to je bio smisao Jubilarne godine, “kako bi se život svakoga kršćanina mogao očistiti i duboko obnoviti”. Poziv na svetost nije zadaća koja se tiče samo nekih kršćana. Stoga Sv. Otac Ističe koncilski poticaj: “Svi su vjernici bilo kojeg staleže i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav” (LG, 40). Za tu “pedagogiju svetosti” Papa kao nezaobilazna sredstva ističe molitvu i nedjeljnu Euharistiju. Stoga bi bilo veoma korisno da obnovimo i držimo zavjet iz Nina u rujnu 1979. godine: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu!”
A što je zapravo ljubav u konkretnom životu pokazuje Sv. Pavao u pismu kršćanskoj zajednici u Korintu:”Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…” (1 Kor 13,4-7).
Kao da baš u tom svetom tekstu iz prvih kršćanskih vremena čujemo odgovor na pitanja suvremenih “Korinćana”. To je imperativ povratka duhovnoj obnovi i moralnoj preobrazbi našega društva, u čije temelje valja ugraditi Ljubav. Dosadašnje iskustvo pokazuje da drugog puta nema. Ni mi se ne zanosimo pred velikim izazovima našega vremena i znademo da ne postoji, kako kaže Sv. Otac, magična formula za rješavanje nagomilanih svjetskih naših domaćih teškoća. Što nas onda može spasiti? “To može biti samo Osoba i sigurnost koju nam ona ulijeva: ja sam s vama!” (Ulaskom…, 29).

14. Stoga vas, braćo i sestre u Kristu, želim ovom korizmeno-uskrsnom porukom ohrabriti da se nikada ne umorite u življenju svoga kršćanskog poslanja i u svjedočenju ideala koji su nam zadani. Po tome mi, katolici u vojno-redarstvenim snagama Republike Hrvatske, možemo dati “novo lice” našoj domovini. Poglavito oni koji su bili prvi u njezinoj obrani, najpozvaniji su da budu i prvi u obnovi. To je potrebito učiniti i iz poštovanja prema žrtvi naše braće i prijatelja koji su suobličivši se smrti Kristovoj ispunili njegovu riječ da nema veće ljubavi nego život položiti za prijatelje svoje (v. Iv 15,13).
Naša zauzetost u svemu potrebna je kako bismo mogli uvjerljivo posvjedočiti da Veliki petak nije svršetak nego početak uskrsne pobjede. Da križ nije cilj, nego sredstvo spasenja. Kao što je Kristov križ doživio “pretvorbu” u uskrsnuće, tako Isus naš osobni i narodni križ može preobraziti u naš Uskrs! Samo On može izvesti tu promjenu! Doista, “nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti” (Dj 4,12).

ZAKLJUČAK

15. zato nećemo malaksati ni u ovim časovitim nevoljama, jer sve možemo podnijeti i izdržati u snazi Onoga koji nas krijepi i tješi. Ne zatvarajući oči i uši pred zbiljom koja nas okružuje i zapljuskuje, pred sobom imamo riječi velikog Apostola naroda, koji i nama poručuje: “Braćo moja ljubljena i željkovana… čvrsto stojte u Gospodinu… Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno… – to nek vam bude na srcu… Ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao; i biti sit i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!” (usp. fil 4,1-13).
Tu snagu duha želim svima koji se osjećaju pogođeni životnim križevima i patnjama. Neka im pogled na Raspetoga i Uskrsnuloga Gospodina i iskrena molitva pred Njim udijeli jakost po kojoj će moći uzdići i oplemeniti svoje sadašnje trpljenje i neizvjesnosti te tako sačuvati dostojanstvo i postići evanđeosko blaženstvo siromaha, krotkih, poniženih, obespravljenih, ucviljenih i ožalošćenih.
Sve pak pozivam, svećenike i vjernike naše Vojne biskupije, da u svjetlu Gospodinova uskrsnuća, ohrabreni njegovim riječima “Ja sam s vama!”, svoj pogled usmjerimo prema budućnosti te vedra duha, kako nas potiče Sv. Petar, budemo uvijek spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (v. 1 Pt 3,15).

Zagreb, na blagdan Sv. Josipa, 19. ožujka 2001.

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij