Čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9;

Draga braćo i sestre!

1. Prateći Isusa u posljednjim danima njegova života, stigli smo do Uskrsa. Prošle nedjelje radosno smo mu mahali maslinovim grančicama, dočekujući ga na ulasku u Jeruzalem, nakon čega su uslijedila tri posljednja dana njegova života.
Najprije nas je dočekao u dvorani posljednje večere, s gorućom željom za prijateljstvom koje ga je potaklo da se sagne i apostolima opere noge, te da nam se daruje u razlomljenom kruhu i prolivenoj krvi. Potom nas je poželio pokraj sebe u maslinskom vrtu gdje se, obuzet neizmjernom tjeskobom i žalošću, znojio krvavim znojem. No, potrebu za prijateljstvom, koja je u tim trenucima bila još snažnija, učenici nisu razumjeli. Trojica najbližih prijatelja najprije su pozaspala, a onda ga zajedno s ostalima, i napustila.
Sljedećega dana gledamo ga na križu, samog i golog. Vojnici su ga lišili odjeće, nakon što se on sâm lišio svoga života za naše spasenje. Subota je dan šutnje. Taj je dan liturgijski prazan. Isusovo tijelo je u grobu iza onoga teškog kamena. Isus i dalje nastavlja darivati život, “silazeći nad pakao”, ili bolje, u najdublje dubine – želio je do kraja iskusiti odbačenost od ljudi.
2. Uskrsno evanđelje kreće upravo od krajnosti, od tame noći. Evanđelist Ivan bilježi da je Marija Magdalena “još za mraka” pošla na grob. Vani je bilo mračno, ali još je mračnije bilo u srcu te žene kao i u srcima ljudi koji su voljeli Isusa koji je sve činio dobro. Marija Magdalena bila je u tami zbog gubitka jedinoga koji ju je razumio. Ne samo da joj je otkrio što krije u srcu, već ju je i oslobodio onoga što ju je tištilo više od bilo čega. Tužna srca Marija se uputila na grob. Možda se prisjećala svega što se događalo u vremenu prije muke, kako mu je noge umila i pomazala dragocjenom pomasti, ili onih nekoliko vrlo snažnih godina koje je provela s tim Prorokom.
Isusovo prijateljstvo uvijek osvaja. Mogli bismo reći da Isusa nije moguće promatrati izdaleka, kao što je tih dana pokušao Petar. Dođe dan kad se treba odlučiti: s Isusom ili protiv njega. Prijateljstvo s Isusom uči nas da budemo ljudi koji će misliti na druge i živjeti za druge: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
Marija Magdalena osobno je to shvatila onoga jutra, još za mraka. Njezin je prijatelj umro jer je želio dobro njoj i svojim učenicima, uključujući i Judu. Čim je stigla na grob, opazila je da je grobni kamen odvaljen. Nije ušla. Odmah je otrčala Petru i Ivanu: “Uzeše Gospodina iz groba”, vikala je sva zadihana. Ni mrtvoga ga ne podnose, pomislila je te žalosno nadodala: “i ne znam gdje ga staviše”.
Marijina žalost zbog gubitka Gospodina, čak i samoga njegova tijela, snažan je poziv našoj hladnoći i zaboravu na živoga Isusa. Danas je ta žena uzvišen primjer svim vjernicima. Samo s njezinim osjećajima u srcu moguće je susresti Krista Uskrslog. Ona i njezin vapaj pokrenuli su Petra i drugog učenika, kojega je Isus ljubio, da odmah otrče do prazna groba. Nakon što su pratili Gospodina u njegovoj muci – iako izdaleka (Iv 18,15-16) – sada su se našli u situaciji da “zajedno trče”, kako ne bi ostali daleko od njega. To je žurba koja vrlo dobro dočarava tjeskobu svakoga učenika, rekao bih svake zajednice koja traži Gospodina.

3. Možda bismo i mi ponovno morali početi trčati. Korak nam je postao prespor. Možda ga je otežala naša ljubav prema samima sebi, strah da ćemo se poskliznuti i izgubiti nešto svojega, da ćemo morati odbaciti okorjele navike. Valja ponovno pokušati trčati. Izići iz zaključane dvorane posljednje večere i poći ususret Gospodinu. Uskrs nas požuruje.

Prvi je do groba stigao učenik ljubavi – ljubav pokreće! Ali i Petar je otežanim korakom došao do vrata groba, i obojica su ušla. Ušavši prvi u grob, Petar je opazio savršeni red. Povoji su bili na mjestu Isusova tijela, a ubrus “svijen na jednom mjestu”, ali njega nije bilo. Nije se dogodila ni provala ni krađa. Isus se sam oslobodio, njega nisu morali osloboditi povoja kao Lazara. I drugi je učenik ušavši u grob ugledao isti prizor. “Vidje i povjerova” – bilježi evanđelje. Učenici su se našli pred znakovima uskrsnuća i dopustili da im oni dotaknu srce. Jer dotada – nastavlja evanđelist – “oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih”. Takav je vrlo često i naš život bez Uskrsa.
Međutim, danas je Uskrs! Odvaljen je teški kamen i grob je otvoren. Gospodin je pobijedio smrt i živi zauvijek. Ne možemo više ostati zatvoreni, kao da Evanđelje uskrsnuća nije objavljeno. Evanđelje je uskrsnuće, ono je ponovno rođenje za novi život. Pozvani smo hodati u novosti života.
Treba to razglašavati s krovova, treba naviještati svim ljudskim srcima – kako bi se otvorila Gospodinu. Stoga ovaj Uskrs ne smije biti uzaludan, ne smije biti običaj koji se svake godine ponavlja. Uskrs mora mijenjati srca i živote kršćana, svake kršćanske zajednice. Pozvani smo širom otvoriti vrata Uskrslomu koji dolazi među nas. Uskrsli u naša srca udahnjuje darove uskrsnuća, snagu mira, silu Duha koji obnavlja. Apostol piše: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). Naš je život na neki način obavijen Kristom uskrslim te smo postali sudionicima njegove pobjede nad smrću i grijehom.
4. Draga braćo i sestre, “ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu”! Ovo je poziv koji je apostol Pavao uputio Kološanima, a danas i nama, svakome od nas. “Tražite ono što je gore!” Je li čovjek današnjice sposoban tražiti “ono što je gore”? Ponekad izgleda da smo toliko obuzeti stvarima i brigama ovoga svijeta. Moram naglasiti da Apostol ne poziva kršćane da zapostave vremenske obveze i da se povuku iz svijeta. Naprotiv, prema Učiteljevim riječima, on često poziva kršćane da budu sol i svjetlo svijeta. No, istodobno je svjestan da će kršćani uspjeti graditi ovozemne stvarnosti u skladu s Kristovim naumom samo ako budu težili k onome što je gore. Samo tražeći svjetlo odozgor, kršćani će moći pravo shvatiti stvarnosti ove zemlje.
Kakvo je značenje ovoga Pavlova poziva? Kako možemo tražiti ono što je na nebesima? Odgovor je jednostavan: moramo uskrsnuti s Kristom! Uskrsnuti s Kristom znači pripadati mu, prihvatiti njegovu ljubav, pokoriti se njegovoj riječi i živjeti slobodno. Ako nam je srce uz njega, posvuda ćemo ga otkrivati, čak i u poteškoćama i u životnim bolima. Prava udaljenost – i toga smo svi svjesni – nije ona tjelesna, ni prostorna, već udaljenost koja nastaje u srcu. Ako je naše srce uz njega, onda ćemo u liku onih koje susrećemo znati prepoznati Kristove obrise, iako su ti obrisi ponekad teško prepoznatljivi i teško prihvatljivi. No, Isus je svugdje prisutan i traži da ga prepoznamo i ljubimo, jer nas On želi spasiti.

5. Upravo zato što je Ivanovo srce bilo uz Isusa, on ga je uspio prepoznati prije ostalih. Apostol je trčao na grob na krilima ljubavi. Ivan “vidi” i u mraku. Mogli bismo reći da – što je grob tamniji i mračniji, sve jasnije se vidi Krista Uskrsloga i osjeća topli kucaj njegove prisutnosti.

A mi? I mi se susrećemo s okolnostima za koje bismo mogli reći da pripadaju grobu. Okolnostima u kojima se čini da su tama i hladnoća uništile toplinu svjetlosti, nade i radosti. Ali, ako srcem ljubimo Krista i dopustimo da nas On ljubi, onda ćemo ga i mi, poput Petra i Ivana, “vidjeti” i baciti se ničice do njegovih nogu, poput Marije Magdalene. Ne, nismo sami, niti pod vlašću hirovitog slučaja, nismo osuđenici na smrt, već predodređeni za život. Svaki je čovjek u Kristu predodređen za život, jer je Isus za sve uskrsnuo.

Međutim, valja snažno živjeti pripadnost Isusu, živjeti je svakodnevno, započinjući uvijek iznova, sve do posljednjega dana. Živjeti po uzoru nekadašnjih, i današnjih, mučenika koji u dubokoj i živoj povezanosti s Gospodinom crpe snagu i radost vjernosti do mučeništva, poput našeg blaženog Alojzija. Snagom slabosti i žarom ljubavi svjedočili su svijetu i naviještali Gospodara života. Uvijek je potrebno ovo korjenito i otvoreno, ponizno i dostojanstveno, smjerno i jasno svjedočanstvo, kako bismo mogli zajedno s Isusom Uskrslim sudjelovati u rađanju novoga Neba i nove Zemlje gdje neće biti ni žalosti, ni suza, ni smrti – jer Bog će biti sve u svima.

6. Predragi vjernici, slaveći Uskrs u duhovnom smo zajedništvu s Presvetom Bogorodicom Marijom, Majkom Uskrslog Gospodina. Želim da budete nosioci plodova Uskrsnuća: zajedništva, ljubavi, mira i nade. Svim vjernicima Crkve zagrebačke, i čitave Crkve u hrvatskom narodu, u domovini i inozemstvu, svoje čestitke i uskrsne želje izražavam riječima velikoga biskupa iz II. stoljeća kršćanstva, Melitona iz Sardija, kojega su nazivali “zvijezdom” Male Azije. On u Kristova usta stavlja dirljive riječi koje izražavaju smisao svega onoga što možemo jedni drugima poželjeti za Uskrs.

“Dođite narodi zemlje
i bit će vam otpušteni grijesi.
Ja sam vaše oproštenje,
ja sam Vazam spasenja,
ja sam janje žrtvovano za vas,
ja sam vaše otkupljenje.
Ja sam vaš život,
vaše uskrsnuće,
vaše svjetlo,
vaše spasenje,
vaš sluga,
vaš kralj.
Ja ću vas povesti gore, u nebo.
Ja ću vam pokazati očevo lice
i svojom vas desnicom uskrisiti”.

Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Amen.