Uskrs za novi poredak

“Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela…
Nek se veseli i Majka Crkva, sjajna s tolikoga svjetla…”
(iz Vazmenog hvalospjeva)

Draga moja braćo i sestre, pripadnici naše Vojne biskupije u Hrvatskoj!
1. Kliktaj radosti iz Vazmenog hvalospjeva uskrsnoj svijeći, koji ćemo pozorno slušati u noći Uskrsnog bdjenja, dolazi nam poslije tragedije Velikoga petka. U toj “čudesnoj borbi, u kojoj pade Vođa živih” (usp. Uskrsna posljednica), promatramo strahotu ljudske zloće kojom privremeni moćnici ovoga svijeta, prigrabivši vlast, ne sude po pravdi i pravednosti, ni po istini i onom što je bolje i odgovornije. U istrazi i presudi vode se onim što im je lakše, premda je neodgovornije, i što odgovara njihovu trenutačnom interesu.

Taj isti poremećeni princip u središte stavlja čovjekov “ego”, koji ne želi odgovornost, izbjegava samozataju i žrtvu, a sebe kao jedinku određuje za mjerilo svega te na lažnim vrednotama formira svjetonazor i namećući ga drugima postaje rušitelj svijeta, iako se predstavlja kao njegov graditelj. Zato Veliki petak prividno izgleda kao dan pobjede egoizma nad ljubavlju, mržnje nad opraštanjem i zla nad dobrom. Upravo zato uskrsni kliktaj radosti jest očitovanje naše utemeljene nade da dobro na kraju uvijek pobjeđuje; da se čovjek ne mora skrivati iza “zatvorenih vrata”; da će dvoličnost farizeja koji pokušavaju “spasiti” narod od Rimljana jednom sigurno biti raskrinkana; i da, konačno, onaj smrću na križu likvidirani Vođa živih, koji je bio pokopan u zapečaćen grob čuvan jakom stražom, “živ živcat opet vlada”.

Uskrs je stvarnost i otajstvo, otajstvena stvarnost. Premda je njegova povijesnost drukčija od drame Isusova sudskog procesa na Pilatovu tribunalu i smrti na Kalvariji, Uskrsnuće je povijesna činjenica, koja je kršćanima izvor nevjerojatne snage za svjedočenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, do spremnosti nasljedovanja svoga Učitelja i u smrti (v. Iv 15,13). Samo po Isusovu uskrsnuću možemo pridonositi pobjedi dobra nad zlim. Samo Uskrsnuće omogućuje čovjeku da se, suočen sa zahtjevnošću Evanđelja, uvijek može mijenjati, tj. “uskršavati u sebi” i radosno svjedočiti da je moguće novo doba i da je ostvariv novi poredak koji je započeo “Onaj koji sjedi na prijestolju” i “sve čini novo” (usp. Otk 21,5).

2. Radost, koju uskrsli Krist očituje u svakom susretu s apostolima, On ne zadržava za sebe već je dijeli sa zajednicom svojih prestrašenih učenika. Ukazuje im se često, okuplja ih oko sebe, ne zato da im prigovara nego da im pruži navještaj ohrabrenja. Zato ih redovito pozdravlja: “Mir vama!” Uskrsli na doista poseban način okuplja zajednicu, početke Crkve, potiče je na odvažnost, hoda s njom prema budućem Emausu tumačeći pisma, lomi joj Kruh, poziva svakog člana da ga vjerom prepozna poput Tome, kao “svoga Gospodina i Boga” (v. Iv 20,28).

Taj prvotni zanos susreta s Uskrslim ostaje trajno prisutan u Crkvi kroz liturgijsko slavlje te kroz življenje članova Crkve prema pozivu uskrslog Spasitelja. Taj poziv najbolje će se očitovati u međusobnoj ljubavi njegovih učenika (v. Iv 13,35), što će u očima drugih i drukčijih biti znak prepoznavanja (v. Dj 2,47; 4,33) da su doista svjedoci Kristova uskrsnuća – kršćani.

Crkvu je Uskrsli ustanovio za čovjeka, poštujući njegovo dostojanstvo te čuvajući autonomiju naravnog u odnosu prema nadnaravnom, ali promatrajući čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Crkva, kao Božje djelo na zemlji, koja već dva milenija okuplja zajednicu Isusovih učenika, želi, služeći se i prirodnim znanostima, i ovom našem vremenu otkrivati što je Božja zamisao o čovjeku. Biblijski gledano, čovjek je kruna Božjeg stvaranja, i sve je za njega stvoreno. Vrhunac Božje zamisli o čovjeku dogodio se u utjelovljenoj Riječi. Po Utjelovljenju, po Isusovu životu, po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću te po konačnoj proslavi Krista, Bog je rekao cjelovitu istinu o čovjeku.

3. Svaki čovjek je Božje dijete, pozvan je da neprestano bude na putu sve dublje spoznaje Boga–Oca te da istodobno raste na putu spoznaje sebe samog, prema Božjoj promisli. Bog nam objavljuje u Kristu cjelovitu istinu o sebi i o čovjeku, a čovjek je pozvan da neprestano otkriva tu istinu, jer nikada je u potpunosti ne može obuhvatiti. Upravo zato je čovjek uvijek otvoren Bogu, a ta se otvorenost i usmjerenost prema Vječnome bolje ostvaruje u zajednici. Za uspješnije stjecanje toga spoznajnog iskustva “drugi” je čovjeku osnovna potreba njegova bića. Zato i reče Gospodin, Bog na samom početku: “Nije dobro da čovjek bude sam” (v. Post 2,18).

Crkva kao zajednica prilagođena je dakle čovjeku, jer je idealno mjesto ostvarenja njegove unutarnje težnje za drugim te potrebe da svojim postignućima druge obogati. Život u Crkvi koju je Krist ustanovio događa se kroz zajedništvo. Nema navještaja, nema svjedočenja, nema slavljenja sakramenata, nema zdrava duhovnog života bez zajedništva. Dapače, Crkva je prepoznatljiva upravo po zajedništvu u lomljenju Božje riječi i Kruha, u svjedočenju i u slavljenju sakramenata. “Ovo činite meni na spomen”, odrednica je koju će na kraju ovozemaljskog života ostaviti svojim učenicima Spasitelj.
Također, On nam po riječima Apostola Pavla posvješćuje da je to sveta gozba, da su i “čaša blagoslovna” i “kruh koji lomimo” – zajedništvo tijela i krvi Kristove te da smo jedno tijelo mi mnogi, jer “svi smo dionici jednoga kruha” (v. 1 Kor 10,16-17). Podsjećajući Korinćane da je od Gospodina primio ta sveta otajstva koja je njima predao, upozorava ih na dostojanstveno postupanje i dostojno pristupanje tim svetinjama, kad se “okupljaju na Sastanak”, tj. kad se zajedno sastaju na blagovanje Gospodnje večere (usp. 1 Kor 11,17-34).

4. Upravo zato Crkva, svjesna odgovornosti za predragocjeno Blago koje joj je povjerio Gospodin, za tu odgovornost odgaja svoje vjernike i na istu odgovornost za drugoga u zajednici potiče sve ljude dobre volje. A odgovornost ne isključuje ni jedno područje i ni jednu razinu naše međuljudske komunikacije. U ovom trenutku naše crkvene i društvene javnosti osobito se “zaoštrava” pitanje odgovornosti za – riječ. Za svaku riječ: naviještenu, izgovorenu riječ i napisanu, pa i za propuštenu. Crkva je svjesna da postoje dva različita puta pristupa ljudima. Jedan je tzv. podilaženje, kojim se čovjeku sve povlađuje i odobrava te govori samo ugodnosti koje mu “škaklju uši”. Istina, na taj bi način Crkva možda dobila na masovnosti, ali bi izdala svoje poslanje za odgoj u ljudskoj i kršćanskoj zrelosti.

Zato je Crkva uporna i dosljedna u drugoj metodi, koja je, po ljudskim i osobito marketinškim mjerilima, nepopularna i kontraproduktivna. Crkva se vodi primjerom svoga Učitelja koji je poučavao i onda kad su ga čak i vlastiti učenici odbacivali i optuživali da mu je govor “tvrd i da se ne može slušati” (usp. Iv 6,60). Zato se na svakog Isusova učenika, a poglavito na pastire Crkve, odnose riječi Sv. Pavla: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4,1-4). Zato Apostol svoj poticaj mladom biskupu Timoteju zaključuje riječima: “Budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!” (2 Tim 4,1-5).
Iz tih je svetopisamskih riječi očito što bi Crkvi značilo učiniti određene “kompromise”, popustiti pred optužbama za “srednjovjekovnu zaostalost” te prihvatiti “toleranciju” i “nove standarde”, koje joj otvoreno nameće mentalitet koji je Papa davno nazvao kulturom smrti. Zato se Crkva ne može odreći svoga poslanja naviještanja istine o dostojanstvu čovjeka kako nam je Bog u Objavi daje, samo zato da stekne naklonost i odobravanje onih kojima nije stalo do dobra čovjeka nego do gospodovanja nad njim. Svjesna da joj je proći kroz mnoge nevolje pa i “dolinom smrti” (Ps 23,4), Crkva ostaje vjerna svom Utemeljitelju te i danas navješćuje da užitak nije svrha čovjeka života; da egoizam, koji stavlja u centar isključivo dobro pojedinca, razara zajedništvo i ruši temelje društva; da takav stil života izjeda narod iznutra, jer mu sugerira komotnost i slobodu od života, nebrigu za obitelj i narod, slobodu bez odgovornosti i obveza.

Slijediti taj put značilo bi tražiti Uskrsnuće bez Velikog petka, slavu bez odricanja. To je ono što Crkva nikada neće moći prihvatiti pa makar i čitav svijet ustao protiv nje. Ona je uvijek svjesna da jedna od bitnih oznaka njezine prepoznatljivosti u svijetu jest i mučeništvo. Njezin utemeljitelj je mučenik; oni koji ga slijede izbliza u samim počecima Crkve jesu mučenici; mnogi utemeljitelji i zaštitnici naših mjesnih crkava – biskupija također su mučenici; i tako sve do naših dana, do blaženog Alojzija Stepinca. Zato oni koji danas govore i pišu, izrugujući i napadajući Crkvu zbog njezina dosljednog naviještanja Kristove Istine, pokazuju ili zasljepljenost protuevanđeoskom mržnjom ili da ništa nisu naučili iz povijesti, osobito kad primjenjuju kriterij da istina ovisi o broju sljedbenika.

5. Zbog istih razloga Crkva i danas želi od svih napada, ideoloških i materijalnih, zaštititi obitelj. Jer obitelj – Crkva u malom – mjesto je prvog iskustva vjere u Isusa Krista raspetog i uskrslog. To je mjesto prvog naviještanja, prvog svjedočenja, prvog rasta u vjeri. Obitelj je okvir za sazrijevanje u ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Ponuda mlađima vrednota koje obitelj živi, najbolji je način otkrivanja vrednota i osobnog opredjeljenja za njih onima koji su na putu odgoja. Kroz odgoj koji se temelji na svjedočenju i življenju vrednota obitelj također pruža mogućnost samoodgoja, u kojem mladi ljudi u razvoju prepoznaju vrijednosti te se sami ustrajnim vježbanjem i nastojanjem bore da ih ostvare. Iskustvo potvrđuje da takve osobe, usvajajući ljudske i kršćanske vrijednosti kroz taj naporan proces, čine ih svojima i znaju ih u životu cijeniti. Oni neće nikada izabrati lakši put nego bolji, neće dati prednost užitku na štetu života, nikada neće odabrati egoizam na uštrb dobra. Ako im se, zbog ljudske slabosti, možda i dogodi pogrešan izbor, oni će znati priznati pogrešku, a ne dobro proglašavati nazadnim a zlo naprednim. Nije naime najveće zlo čovjekovo što čini grijeh, već katastrofa za čovjeka nastaje onda kad grijeh počinje opravdavati i proglašavati ga naprednim i pozitivnim.

Zato su i najnoviji oblici promidžbe tzv. spolne edukacije mladih tek jeftini i prozirni trikovi vrlo snažnog marketinga spomenute “kulture smrti. Pritom ni mnogi roditelji ni odgojitelji nisu upoznati s činjenicom kakvi se sve razorni sadržaji djeci i mladima podvaljuju u tzv. njihovim medijima, tj. časopisima i televizijskim emisijama i postajama “za mlade”. Više od manipulacije mladenačkom nezrelošću riječ je o zavođenju u neodgovornost prema temeljnim odrednicama čovjekove sretne i uravnotežene budućnosti. Na suptilan način djeci i mladima se otupljuje osjećaj za moral i vrednote, ruši se temelj za obitelj i u njihovoj se psihi priprema podloga za ovisnosti i ropstvo svim požudama.

6. Crkva je svjesna svekolike zahtjevnosti prema obitelji ali i zahtjevnosti obiteljskog života. Zato upravo u suradnji sa zdravim obiteljima podržava sve koji nastoje odgovorno i blagoslovljeno živjeti Božji poziv, a nastoji također razumjeti i one obitelji koje se muče u podvojenosti, neodlučnosti i u raznim životnim teškoćama. Crkva ima golemo razumijevanje za obitelj jer i sama živi kao velika obitelj, sakupljajući kršćanske obitelji i one koji žele čuti njezin glas, navješćujući Kristovu radosnu vijest spasenja, bez obzira kako će od svijeta biti okarakterizirana. Ona zna da treba činiti sve što je činio Krist i da mora ići njegovim Putem. Tu joj je sudbinu On jasno najavio, napomenuvši da se ipak ničega ne treba bojati, nazvavši je “malim stadom” kojem je Otac odlučio dati kraljevstvo (v. Lk 12,32).
Djela Apostolska nam govore kako je živjela Prva Crkva. “U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao” (Dj 4,32-35).
Ta prvotna kršćanska zajednica postaje uzor Crkvi našeg vremena u ovoj fazi globalizacije. Ali ne tek za vanjsko imitiranje nego za nasljedovanje duha koji je živio u Prvoj Crkvi. Upravo po takvom služenju čovjeku, po služenju vojniku i policajcu, djelatniku oružanih i redarstvenih snaga, može i Crkva 21. stoljeća postati prepoznatljiva i privlačna te prihvatljiva i onima koji nisu njezina djeca. Pozdravljamo zato svaku skrb i brigu odgovornih koji se trude da nađu najbolja rješenja u preustroju ministarstava obrane, unutarnjih poslova i branitelja. Neka nam čovjek, onaj konkretan čovjek koji je potrebit naše pomoći, bude najveća svetinja, jer Isus Krist se njime s poistovjetio, on je briga Crkve i Crkva je u prvom redu njemu poslana služiti.

7. U tom poslanju Crkvu prati Ona koja je prva povjerovala, koja je prva otkupljena, koja je bila suotkupiteljica te radi zasluga svoga Sina prva i proslavljena. Marija, Majka Crkve, suradnica Božja u utjelovljenju, spremna na suradnji u otkupljenju, i danas brižno ljubi Kristovu Crkvu isto onako i onoliko koliko ljubi svoga Sina. Vjernički narod tu je ljubav i te kako osjećao i zato kroz čitavu svoju povijest nebesku Majku časti najdivnijim naslovima. Ona je za našu Vojnu biskupiju Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, jer kao što je prihvatila volju Božju da se po Njoj kao poniznoj službenici Gospodnjoj dogodi utjelovljenje, tako je bila prisutna i u našem prihvaćanju Krista za Spasitelja već od stoljeća sedmog u našem duhovnom rađanju po krštenju. Bila je s nama i u našem narodnom osvješćivanju, i zaštitnica naša jaka u dramatičnim trenucima našega novog nastanka na političkoj karti Europe i svijeta.

I zato svaki član Crkve, svaki pripadnik naše Vojne biskupije, sinovskim povjerenjem obraćat će se Njoj, Majci i Kraljici Hrvata, Njoj koja nas je izbavila iz pogibelji kada smo po velikanima ovoga svijeta bili otpisani i trebali biti zbrisani, Njoj koja će i u današnjim vremenima nestalnosti i tjeskobe, ako joj se iskreno obratimo, sa sigurnošću biti na našoj strani. Znajmo je uzeti za Majku uvijek, i u mirnim vremenima i kada nam je teško. Velike svjetske promjene posljednjih godina i pomicanja na globalnoj “šahovskoj ploči” daju naslutiti da se već sada možemo i moramo ponovno s krunicom u ruci uputiti Mariji i utjecati se pod Njezinu obranu. Jer laži, insinuacije, optužbe, prekrajanje povijesti, izjednačavanje žrtve i agresora, mogu biti ubitačniji od granata čije razorne posljedice mnoga naša braća i sestre još uvijek nose na duši i tijelu.

Zato nas samo velika molitvena koalicija pod zaštitom Pomoćnice kršćana, naše Najvjernije odvjetnice, može spasiti od “duhovnog terorizma”, kojemu je Crkva izložena u mnogim krajevima svijeta a od njega nismo imuni ni mi u Hrvatskoj. Ipak, premda su njegovi medijski “specijalci” i u našoj Domovini djelatni, raduju nas reakcije javnosti koje svjedoče da se mnogi protive nasilnom “rješavanju problema” i promiču nastojanja da konstruktivnim i razumnim pothvatima suzbijamo pokušaje razbijanja temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Takav pozitivan pristup najbolji je i najispravniji put izlječenja društva i doprinosa općem dobru za kojim svi čeznemo. Jer zlo se nikada ne suzbija zlom, mrak i tama pobjeđuju se samo svjetlom, mržnja ljubavlju, osveta opraštanjem, nerazumijevanje povjerenjem, očaj nadom, laž istinom. Crkva je to svjedočila tijekom povijesti sve do mučeništva, uvjerena da zlo nema posljednju riječ nego dobro. A mi smo to isto mnogo puta doživjeli pod Marijinom zaštitom. Stoga, budimo sigurni da će Ona, koja je i pod križem svoga mrtvoga Sina bila uvjerena da to nije svršetak te doživjela njegov Uskrs, i nama ponovno pokazati i učvrstiti nas u vjeri da zlo nikada ne slavi konačnu pobjedu i da onima koji se pouzdaju u Boga posljednju riječ ima Uskrsli!

8. S tim mislima i na toj vjeri utemeljenim željama, braćo i sestre, od srca upućujem ovu poruku svima Vama, želeći da svi zajedno produbimo svoju pripadnost Crkvi a po Crkvi Kristu uskrslom koji je njezina glava. Neka ovaj Uskrs bude potvrda i temelj našega još većeg povjerenja u nauk Crkve i ojača nam svijest da smo pozvani, osnaženi svjetlom Uskrsloga, pronositi svijetom njegovu Riječ, njegovu Dobrotu, njegovu Slavu. Tada će i naša Vojna biskupija u sklopu Ministarstava obrane i unutarnjih poslova imati svoju budućnost i svoj prosperitet.

Zato se najiskrenije obraćam svima vama, gospodi ministrima, državnim tajnicima, pomoćnicima ministara, tajnicima i svim djelatnicima ministarstava, načelniku GS i ravnatelju policije, svim generalima i časnicima OS i redarstvenih službi, svim vojnicima i policajcima, želeći da Uskrsli u vama nađe središnje mjesto te da zajedno s Njime pridonesemo dobrobiti naše Domovine i cijeloga svijeta. Želim da već sada svi zajedno s nebeskom i zemaljskom Crkvom možemo kliktati od radosti zbog svjetla koje nam je donio Uskrsnuli: “Pobjedniče kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!” Neka Vam je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!

U Zagrebu, 19. ožujka 2004. na blagdan sv. Josipa

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij