“Vaša uskrsna čestitka koju ste mi uputili povodom svetkovine Uskrsa potiče me ponajprije na zahvalnost za zajedništvo u vjeri u Uskrsloga, očitovano meni osobno, svećenicima i vjernicima, te za blizinu u sadašnjim kušnjama s kojima se suočavamo.

Ujedno Vas molim da Njegovoj svetosti patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve, gospodinu Irineju, prenesete moje čestitke i zahvalu za iskazanu blizinu u prigodi potresa u Zagrebu.

Osim pandemije, u Zagrebu je naša kušnja još dublja, zbog posljedica potresa koji je ostavio tragove u dušama i domovima ljudi, kao i na crkvama i drugim mjestima slavlja i molitve. Ipak, u prolaznosti svijeta kao vjernici u svim događajima čitamo znakove koji upućuju na neprolazno i vječno, a u kršćanskoj vjeri živimo istinu punu utjehe i nade, jer znamo da je Bog s nama u svakoj nevolji i da »u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube« (Rim 8, 28).

To je iskustvo i prvih svjedoka koji su došli na Kristov grob. Dok se nada gasila, a vjera slabila, nosila ih je ljubav, kao oslonac na kojemu se pojavila neočekivanost novoga života. U prvome susretu s navještajem Uskrsnuća u njima su osjećaji koji su i nama poznati: strah i velika radost (usp. Mt 28, 8). Ta velika radost promijenila je motrište i pobijedila strah; ona je prenesena drugima i po apostolima darovana i nama. Uskrsli Krist je životna snaga od koje živimo svi mi koji smo kršteni, pogleda usmjerena prema Učitelju koji je prisutan u našoj lađi.

Dok u liturgiji odjekuju riječi: »Krist uskrsnu od mrtvih; smrću smrt uništi darujući život onima koji ležahu u grobovima«, u istoj vjeri i u istoj Radosnoj vijesti molim Gospodina da i Vama, svećenstvu, monaštvu te svim vjernicima koji su povjereni Vašoj pastirskoj brizi udijeli obilje obnove i preporoda u njegovu Duhu.

Uistinu uskrsnu Gospodin, aleluja!”