Dubrovnik, (IKA) – U uskrsnoj poruci naslovljenoj „Budimo svojim životom znak Isusova uskrsnuća!” za Uskrs 2017. godine dubrovački biskup Mate Uzinić piše kako slavljem Isusova uskrsnuća kršćani očituju svoju vjeru da se ono doista dogodilo, da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo iz groba. „Upravo je vjera u Kristovo uskrsnuće poticaj našemu kršćanskomu svjedočenju, našemu biti kršćani”. Dalje podsjeća kako evanđeoska izvješća svjedoče da apostolima nisu bile dovoljne samo riječi i svjedočanstva kako bi povjerovali u tu istinu nego su im bili potrebni i znakovi.
Te znakove biskup detaljnije objašnjava: „Za apostole Petra i Ivana, za pobožne žene – Mariju Magdalenu, Ivanu, Mariju Jakovljevu – koje su u osvit zore prvoga dana u tjednu pošle pogledati grob, znak uskrsnuća bio je prazan grob. Za dvojicu učenika na putu u Emaus znak uskrsnuća bio je susret s uskrsnulim Isusom, kojega su prepoznali u lomljenju kruha. Za apostola Tomu, koji je zbog sumnje dobio nadimak Nevjerni, znak su bili biljezi čavala i probodeni bok. Za sve one koji su se postupno pridruživali Crkvi koja se rađala znak uskrsnuća bio je život učenika, život prve Crkve čiji članovi ‘bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama'”. Upravo postojanost u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha ili euharistiji i molitvama može i treba biti znak Kristova uskrsnuća i u ovom našem vremenu, ističe biskup i poručuje: „To je naša kršćanska zadaća i poslanje”.
Spominjući nedavno biskupijsko hodočašće u Svetu zemlju na kojem su hodočasnici ušli u Isusov grob, biskup ističe da „stvarnost praznoga groba ne može biti za nas dostatan znak uskrsnuća na isti način kao što je to bio znak za apostole i žene”. Isto tako ni drugi znakovi uskrsnuća poput dvorane posljednje večere, susreta s Uskrslim, koji su učenicima i ostalim kršćanima bili znakovi uskrsnuća ne mogu to na isti način biti današnjim kršćanima. „Možemo, međutim, biti među onim blaženima ‘koji ne vidješe, a vjeruju!’. I kao ‘blaženi koji ne vidješe, a vjeruju’ svojim životom možemo postati znak Isusova uskrsnuća drugima”, poručuje dubrovački biskup. U nastavku biskup objašnjava da su današnji kršćani znak Kristova uskrsnuća, kao i prva Crkva, ukoliko su postojani i vjerni apostolskomu nauku, po zajedništvu i ljubavi koju svjedoče jedni prema drugima i prema svima, po euharistiji koju slave i molitvi koju postojano upućuju ne samo za sebe, nego i za druge, za Crkvu, dapače za sav svijet. „Da bi naš život, život Crkve ovoga povijesnoga trenutka, postao doista znak Isusova uskrsnuća, potrebno je da svemu tomu dodamo i vlastiti život, odnosno da Isusovo uskrsnuće ne slavimo samo riječima i molitvom, pa, premda su naše riječi i molitve znak uskrsnuća, ni samo liturgijskim slavljima – posebno ne samo ovim prigodnim – nego da ga slavimo životom u svojim obiteljima, župnim zajednicama, susjedstvu, školi, na radnom mjestu, u društvenoj zajednici”, zaključuje biskup Uzinić i dodaje kako samo tako „možemo i kao pojedinci i kao Crkva postati znak Isusa Krista i njegova uskrsnuća svima s kojima živimo i koje susrećemo, uključujući i one na rubovima koji nas gledaju, koji od nas očekuju da im budemo znak, među kojima u ovoj godini osobitu pozornost svraćamo na one koji trpe zaboravljeni i osamljeni u svojoj bolesti i starosti”. Na kraju dubrovački biskup čestita Uskrs svima sa željom „da svi mi, svatko od nas na svom mjestu i ulozi u Crkvi i društvu, a po nama i cijela Crkva, počinjući od ove naše mjesne dubrovačke Crkve, budemo postojani u svemu onom što je dobro i po tome postanemo živi znak Isusova uskrsnuća”.