Draga braćo i sestre!

Ovogodišnji Uskrs slavimo u ozračju Svete godine milosrđa, koju na poseban način obilježavaju naša hodočašća u katedralu sv. Petra u Đakovu te u druge oprosne crkve i svetišta. Hodočašćem “majci svih crkava” u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, spominjući se ujedno i 150. obljetnice početka njezine gradnje, mi izražavamo istinu da je naš život hodočasnička staza, put prema konačnom susretu s Ocem. U svom životnom hodu nastojimo nasljedovati Krista, osjećajući da nas krijepi, da pruža snagu i svjetlo našem koraku. Hodočašće nam je i poticaj da se odvažimo na zaokret, na put obraćenja na koji nas Krist poziva, dajući nam da po njemu iskusimo da je u Bogu samo milosrđe, beskrajna i vječna ljubav.

Kad smo u našim župnim zajednicama molili križni put, htjeli smo, zajedno s Marijom i ljubljenim učenikom, stati podno križa i čuti Isusove riječi oproštenja: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Lk 23,34). Taj najviši izraz milosrđa prema onima koji su ga razapeli pokazuje nam dokle seže Božje milosrđe; milosrđe Sina Božjega ne pozna granice i proteže se na sve ljude, bez iznimke (usp. MV, br. 24). U smrti i uskrsnuću Isusa Krista Bog nam najjasnije očituje svoju ljubav: do kraja nas je ljubio da bi oprao i uništio sve naše grijehe. U godini Jubileja milosrđa pozvani smo otkriti i doživjeti kako je po Kristovu vazmenom otajstvu pomirenje s Bogom uvijek moguće. To je istinski navještaj i trajno poslanje Crkve: Bog nam je uvijek spreman oprostiti i nikada se ne umara. To možemo doživjeti osobito u sakramentu pomirenja, kada Božje milosrđe za svakoga od nas postaje izvor pravoga nutarnjeg mira i snage, da nadvladamo životne poteškoće i nevolje. A prisutnost uskrslog Krista u daru euharistije na osobit nas način otvara duhovnom zajedništvu i istinskom življenju kršćanske ljubavi.

Iskustvo Božje ljubavi i milosrđa pruža nam uvijek nove obzore nadanja te nadvladava pesimizam i malodušje. Uskrsli Krist pokazuje kako u svom životnom hodu ne smijemo posustati pod teretom svakodnevice. Raspeti Krist ne zaustavlja se na križu, njegov je grob ostao prazan, obasjao nam je obzorja uskrsnog jutra i pozvao nas da svima navijestimo i donesemo nepobjedivu snagu njegove ljubavi.
Duhovna i tjelesna djela milosrđa pozivaju nas da nosimo riječ i gestu utjehe osamljenima i napuštenima, pogođenima bračnim ili obiteljskim razdorom, onima koji su zbog traženja posla odvojeni od svojih obitelji; da pohodimo bolesne, izrazimo solidarnost s nezaposlenima i onima koji su pod prijetnjom ovrhe, da navijestimo oslobođenje onima koji su bačeni u okove novih ropstava suvremenog društva, da vratimo dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto; da, nasljedujući Božju nježnost, suosjećamo s onima koji trpe zbog duhovnog siromaštva i praznine, smatrajući da više nemaju nade.

U korizmenoj poruci o siromaštvu i demografskom stanju u Slavoniji, Baranji i Srijemu, mi, slavonski biskupi, pozvali smo na promišljanje o zabrinjavajućim razmjerima depopulacije u našim krajevima i potaknuli sve odgovorne, ali i nas same, na snažnije življenje solidarnosti i milosrđa. Vjera u uskrslog Krista potiče svakog kršćanina da svakodnevno otkriva otajstvo stvaralačke snage ljubavi koja pokreće život, a nas otvara daru života, unatoč svim teškoćama osobne i društvene naravi.

Predragi! Osobito danas, kad iz naših krajeva iseljavaju ne samo mladi, nego i čitave obitelji s djecom, pozvani smo biti postojani svjedoci vjere, nade i ljubavi koju nam daje uskrsli Krist.
Svima vama, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i članovi ustanova posvećenoga života, koji ste životom i službom dionici zajedništva naše nadbiskupije i svima vama koji ste s nama povezani, u domovini i diljem svijeta, u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, od srca želim i molim snagu uskrsne vjere te radostan i blagoslovljen Uskrs!

U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2016. godine

Đuro Hranić, nadbiskup metropolit