Zagreb, (IKA) – “Ovogodišnje korizmeno vrijeme obilježeno je posebnim životnim okolnostima društvenih prilika u kojima su mnoge obitelji i pojedinci suočeni s posljedicama ljudske sebičnosti koja otvara široko područje izazvanih i nametnutih kriza, među kojima je najvidljivija materijalna oskudica upravo onih koji su ionako najugroženiji i najnezaštićeniji u društvu. Ali ne samo njih. Tako je malo potrebno da čovjek osjeti nestalnost zemaljskih životnih oslonaca”, piše u uskrsnoj poruci vjernicima zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
No, baš za nas kršćane korizma je, podsjeća kardinal, vrijeme preispitivanja koliko živimo u svjetlu evanđelja, koje uvijek ostaje radosna vijest. “I dok će mnogi pitati kako se usuđujemo govoriti o radosti u teškim okolnostima, u kojima se sa svih strana čuje vapaj ljudske nesigurnosti i glas prijetnje, mi pred sobom neprestano promatramo Kristov križ i uskrsnuće. Kristov vazam daje nam odgovore, pobuđuje pitanja i potiče na obraćenje kojemu je konačna svrha: biti u Gospodinovoj radosti.”
U trenucima najvećih poteškoća kršćanin zahvaljuje, jer je postao novim stvorenjem, jer je preobražen Kristovim darom. “Božje milosrđe sažima sve ono što Bog čini i što je uosobljeno u Isusu Kristu, a to je njegov iskorak prema čovjeku, njegova blagost i ponuda ruke voditeljice, krik Boga protiv ravnodušnosti i odbijanja drugoga. Naime, Kristovo trpljenje i uskrsnuće najdublja je naklonost, prigibanje Boga nad čovjekom, naročito u njegovoj boli i tjeskobi, kada ne primjećuje Božju prisutnost i kada je sklon prepustiti se kušnji očaja. Iz milosrđa smo ‘preporođeni za životnu nadu’. Tko susretne Krista i u njega se pouzda, postaje novim čovjekom”, ističe kardinal.
“Bog se u Isusu objavljuje kao onaj koji je posebno bliz čovjeku, nadasve kad čovjek trpi, kada je ugrožen u svom bivovanju i svom dostojanstvu. Otajstvo Boga – Oca milosrđa koje nam je Isus posebno s križa objavio, usred sadašnjih prijetnja protiv čovjeka, postaje kao poseban odgovor na tolike vapaje ljudi našeg vremena. Poplavu zla u svijetu može pobijediti samo Božje milosrđe koje je otvoreno svima. U svijetu koji je pun nemira, grijeha i patnje potrebno je ljudima naviještati Božju ljubav i milosrđe. Iz dubine ljudske patnje podiže se u svim dijelovima svijeta krik za smilovanjem. Gdje se ne poštuje čovjekov život od začeća do naravne smrti i ljudsko dostojanstvo, potrebna je milosrdna Božja ljubav. U njezinu se svjetlu pokazuje vrijednost i veličina svakoga čovjeka. Potrebno nam je Božje milosrđe da bi u sjaju Istine bila dokončana svaka nepravda u svijetu. U Božjem milosrđu svijet nalazi mir, a čovjek blaženstvo. Stoga je poruka o božanskome milosrđu neiscrpan izvor nade.”
Kristovo uskrsnuće mijenja svijet, odnose, polazišta i ciljeve, smisao čovjekova života. Kao djeci Božjeg milosrđa valja nam živjeti milosrdno, sa srcem koje je omekšala Kristova patnja i ljubav, “osobito u društvu koje je sklono poniziti drugoga, lažno ga predstaviti, zanemariti njegovu ljudskost, izvrgnuti ga ruglu, previdjeti požrtvovnost, pogaziti klice i uništiti sjeme dobra, ne oklijevajući pritom posegnuti za sredstvima koja miješaju krivce i nevine.” Najžalosnije je, piše kardinal, da se to događa gotovo u svim ozračjima društva, pri čemu je glavni pokretač neodgovornost gospodara medijskoga prostora. Ona se lako pretače u odgoj i obrazovanje, u gospodarstvo i politiku te općenito u kulturu. Novi naraštaji ne mogu biti vedri naraštaji ako ih se ne uči milosrđu, ne kao krilatici, nego stvarnomu susretu sa zbiljom zla koje treba preobražajnu snagu Božjega dodira. A ako se ne prepoznaje krivnja i ne izdvaja zlo što ga treba pobijediti, ne stvara se ni prostor za ozdravljenje opraštanjem, a ujedno se gubi dragocjen obnoviteljski dar milosrđa. Jedino što ostaje jest dojam bezizlaznosti u kojoj i dalje vlada strah.
“Bog milosrđa, kako Gospodina zazivaju svećenici u sakramentu pomirenja kada nad pokornike polažu ruku moleći odrješenje grijeha, pokazao je put opraštanja i prije kalvarijske žrtve i nakon uskrsnuća. Opraštanje u otajstvu milosrđa postaje mjestom susreta ljudi nanovo rođenih za novu nadu. To je ljepota Crkve. U njoj se zajedno nalaze grešnici kojima je oprošteno, da bi mogli praštati, ne zaboravljajući ovozemaljsku krhkost i postojanost nebeske ljubavi. Nitko sebe ne može učiniti svetim. Samo pročišćeni Kristovom ljubavlju možemo živjeti kao uskrsnici.”
Bilo koja zajednica, građena na tvrdoći srca, ne može opstati, upozorava kardinal Bozanić, i bilo koji čovjek koji nije htio naučiti opraštati, koji nije prihvatio da ga Bog dodirne oproštenjem, ne može biti sretan. Zato “blago zajednici i čovjeku koji je naučio primati dar. Oproštenje i milosrđe najljepši su izdanak sa stabla ljubavi. Milosrđe je odraz Uskrsnuća, prilika da se upozna vlastita slabost, ali i Boga koji nas prihvaća. To nipošto ne znači previdjeti grijeh. Upravo suprotno. Milosrđe gradi zajedništvo i solidarnost, uči dijeliti s drugima, obnavlja odnose, njeguje osjetljivost za potrebe bližnjih. Zbog toga Radosna vijest usko veže davanje svjedočanstva o Uskrslome te naviještanje milosrđa i opraštanja, zapravo obraćenja, onako kako ga je doživjela Marija Magdalena. …To je put koji je pred nama u otajstvu Uskrsnuća.”
I zato bi se poruka Uskrsa mogla sažeti u poziv: “Tražite Gospodina.” Uskrs je unio nestrpljivost srca, nov poredak utemeljen na sigurnosti kršćanske nade, napominje kardinal Bozanić, i svoju uskrsnu poruku zaključuje riječima: “Dok molim svemogućega i milosrdnoga Boga da svakomu čovjeku otvori oči za traženje i prepoznavanje njegove prisutnosti i da se pritom nikada ne umori pod teretom križeva, onima koji su susreli Uskrsloga radosno čestitam. Molim za sve vas, braćo i sestre, osobito za tužne, razočarane, ponižene i malodušne, da vas Uskrs razveseli i razvedri, a Majka Milosrđa neka vam udijeli svoj zagovor i primi vas u okrilje svoje dobrote”.