Draga braćo i sestre,

1. „Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu” (Ps 118, 24). Kličemo i radujemo se Bogu našem milosrdnom Ocu. Radujemo se svetkovini Kristova uskrsnuća, pobjedi života nad smrću. Gospodinovo uskrsnuće je najradosniji i najvažniji događaj za ljudski rod i našu povijest. A život je najveći dar i naše najveće bogatstvo. Dobro smo svjesni kako nam je život svakodnevno ugrožen. Naš i naših dragih. Ipak nas teško pogađaju razni oblici ugroženosti, a najviše bolni rastanci s voljenim osobama. I sami smo kandidati neizbježne smrti koja pobjednički, grobom, zaustavlja tijek života.

2. No, unatoč žigu i snazi smrti, osjećamo u sebi neugasiv zov vječnosti. Jedan suvremeni dramaturg reče: „Ja želim ozdraviti od smrti.” Smrt vidi kao bolest života. Je li smrt samo bolest ili doista ono najgore – smrt života? Na svoj način nosimo u sebi ovu dramu života i smrti. Ima li lijeka – ozdravljenja od smrti koju s pravom možemo nazvati „neprijateljem” života? U toj borbi velika očekivanja polažemo u svijet medicine i otkrića novih lijekova. Izgleda da se radi samo o produženom opiranju, jer na kraju uvijek „jača” smrt porazi život. Zacijelo nam utjehu i pomoć pruža Pjesma nad pjesmama, koja nas izvodi na jedno drugo polje otpora i suprotstavljanja života smrti, kada kaže: „Ljubav je jaka kao smrt” (Pj 8,6). U najboljem slučaju ono „kao” daje naslutiti izjednačenost, ali bez pobjede. Kod takvog ishoda u ringu, starom pobjedniku i dalje ostaje pobjeda. Čovjek ne želi da se njegova drama života pretvori u tragediju. Ima li nade za nas? Komu konačno pripadamo? Čiji smo? Tko smo? Pješaci smrti ili hodočasnici života?

3. Braćo i sestre, u svojoj hrabroj i trajnoj želji ozdravljenja od smrti, ipak ne napuštajmo medicinu, a ni u kom slučaju ne podcjenjujmo snagu ljubavi. Jer, ima jedna ljubav jača od svake ljudske ljubavi. Ljubav Božja! I od smrti jača! Bog je ljubav. Ako je ljubav Božje ime, onda je njegovo ime također i uskrsnuće – Život. Raspeti i uskrsli Krist, utjelovljena Božja ljubav, pobjednik je nad smrću. Nije došao učiniti ovo naše zemaljsko tijelo besmrtnim, već nam daruje život u novosti uskrsnuća. Stoga stvarni „neprijatelj” smrti – ako se to tako može reći – nije život, već ljubav. Bog ljubavi, Bog i uskrsnuća. Sam Isus Krist, punina Božje ljubavi reče: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” (Iv 11,26), pita Isus Martu koja oplakuje smrt brata Lazara.

4. Osoba Isusa Krista nije samo lijek – ozdravljenje od smrtnosti, već je Spasitelj, koji potpuno ostvaruje naš život. Snaga Kristova uskrsnuća, srce kršćanske vjere, zahvaća čitav ljudski rod i čovjekov život, već sada i ovdje, a ne tek konačno, o uskrsnuću mrtvih, kako je to pretpostavljala Marta. Zato se radujemo ovom danu i kličemo Bogu Ocu, jer je u uskrsnuću svoga Sina, ona dramatična želja, „ja želim ozdraviti od smrti”, konačno ostvarena. Nemogućnost je postala mogućnost. Ljudima je to nemoguće, ali moguće je Bogu stvoritelju. Uskrsno ostvarenje djelo je milosrdnog Boga, koji nam očitova svoju neizmjernu ljubav u svome Sinu, raspetom i uskrslom. Brižno je to djelo Boga Oca, izvora svakog roditeljstva, očinstva i majčinstva, za svoju veliku obitelj, ljudski rod, sve nas svoju posinjenu djecu. Zato sretan Uskrs prije svega vama, dragi roditelji, osobito tebi dragi oče, u godini posvećenoj ocu i očinstvu.

5. Živjeti novost Uskrsa u svjetlu vjere, kao otac – majka, znači tražiti ono što je vječno, što je Božje; znači otkrivati bogatstvo i dinamiku života kojega smo primili krštenjem, jer upravo je krštenje temeljni pashalni sakrament, po kome smo postali dionici Kristova križa, ali i uskrsnici, koji ozdravljaju od smrti. Ne pokapajmo pobjednika života u naše razne oblike smrti, nego mu dopustimo da uskrsne i proslavi svoju pobjedu, u nama i s nama. Već ovdje i sada. Nije to zamjena za konačno uskrsnuće, već sadašnje iskustvo i znakovito usmjerenje prema budućoj punini života. Sakramentalna, bračna i roditeljska ljubav prisutnost je Božje ljubavi u Isusu Kristu, prema nama. Ljubav Krista raspetoga i uskrsloga, koja nije ograničena križem i grobom, ohrabruje vas, dragi roditelji, da ne posustanete u poteškoćama, i nadahnjuje vas da dar i plod svoje ljubavi, svoju djecu, mognete oživljavati i iz smrtnih neprilika uskrsavati. I vi sami na taj način s njima uskrsavate. Postajete suradnici Boga ljubavi i uskrsnuća.

6. Oče, nosiš najčasniji naslov Boga kojega zovemo Ocem svih ljudi. I ti si otac u svojoj obitelji, roditelj svojoj djeci. Za oca netko reče: „Ništa značajnije ne može učiniti za svoju djecu, nego da voli njihovu majku.” Dobar otac svojoj djeci je onaj koji poštuje svoju ženu, a isto tako, dobra je majka svojoj djeci koja poštuje svoga supruga. U zajedništvu ljubavi darovali ste život svojoj djeci. Ne samo darovali, već im želite sve najbolje: da budu zdravi, sretni, i da od smrti ozdrave. Za život su rođeni. Zahvaljujući upravo vama, svom ocu i svojoj majci, to mogu biti i to mogu ostvariti. Otac znači sigurnost, odlučnost, pothvat, odgovornost, ohrabrenje, pripadnost. Otac nas otvara i uvodi dublje i smjelije u stvarnost života, a isto tako, usmjeruje prema nebeskom Ocu. U očevoj odlučnosti i vjerodostojnosti djeca će cijeniti i poštivati oca i kad ne dijele u potpunosti njegove stavove. I sami će uvidjeti da je otac u mnogočemu imao pravo, jer su mu razmišljanja bila dublja i mudrija od njihovih površnih ili trenutačno emotivnih reakcija. Stoga oče ne budi zabrinut ako tvoja djeca i supruga ne prihvaćaju uvijek tvoje riječi i stavove, već se brini za to što te uvijek gledaju kao svoj uzor. Nikada ne zaboravite da će jednog dana vaša djeca slijediti vaš primjer, a ne samo vaš savjet. Kad god mole obiteljsku molitvu „Oče naš” neka budu radosni što pripadaju Božjoj obitelji – Crkvi. Isto tako neka budu radosni što imaju tebe za svog zemaljskog oca.

7. Današnja obitelj živi u vremenu velikih promjena i izazova. Mnogi su roditelji danas osiromašeni u svojoj ulozi oca odgojitelja zbog gubitka radnog mjesta i nedostatka primanja, ali još više su prikraćeni u svom očinstvu zbog mentaliteta koji unosi poremećaj duhovnih i moralnih vrijednosti, koje su ponekada više naklonjene umiranju i smrtnosti, nego kulturi života i nadi uskrsnuća. Ali uza sve to, ti oče, ostaješ ono što jesi: jednom roditelj, trajno otac. Tvoja djeca, tvoja obitelj, društvo, Crkva ne mogu bez tebe.
Vjerojatno vam je poznat slučaj junaka Odiseja iz grčke mitologije. Poslije rata otac Odisej se gubi, luta na povratku doma. Kod kuće ga čeka vjerna supruga Penelopa, koja živi sama sa sinom Telemahom. Sin ne može bez oca. Sin treba oca. Dugo čeka njegov povratak i sam ga ide tražiti na uzburkanom moru.

8. Oče, današnji „Telemah” – tvoj Luka, Klara, Ante, Ana… – na uzburkanom moru života, uz tolike poteškoće i smrtne opasnosti traže tebe svoga oca. Ne mogu bez tebe! Dopusti im da te nađu. Trebaju te! Kada je njihova volja slaba, kada su bezvoljni i izgubljeni, ti ih hrabriš i pomažeš, oživljavaš, uskrsavaš… Otac nam treba u svim fazama odrastanja. A kad otac izađe iz okvira zemaljskog vremena, njegovu sliku uokvirujemo i držimo u svome domu, kao dragu uspomenu suživota, ne samo prošlosti, nego i kao svetu memoriju budućnosti. Memoriju koja nas podsjeća na očinske vrednote, koje nas otvaraju i uvode u ono željno ozdravljenje od smrti, do nade uskrsnoga jutra. Zato dragi oče, neka se u novosti Uskrsa dogodi tvoj povratak i novi susret u obitelji, s tvojom djecom. Neka tvoja prisutnost bude prepoznatljiva u onoj radosti: „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.”

9. Sretan Uskrs, sretan susret! Sretan i blagoslovljen Uskrs vama dragi roditelji, tebi oče i tebi majko, kao i vašoj djeci. Sretan Uskrs svima vama braćo i sestre, i svim ljudima dobre volje.
Aleluja!

Vaš brat i nadbiskup, Marin Barišić