Uskrsna poslanica beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara

Predraga braćo i sestre, predragi svi vi prijatelji u Uskrslom Bogočovjeku Isusu Kristu!

Ne mogu drugačije započeti susret s vama nego tako da se smjerno pridružim riječima samoga Gospodara nad životom, smrti i podzemljem ‒ Gospodina Isusa Krista te vas i ja pozdravim riječima: »Mir vama!«

Mir svima vama, braćo i sestre, koji slušate ili čitate ove moje skromne riječi Uskrsne poslanice za 2021. godinu.

I ova je godina na planetarnoj razini obilježena pandemijom COVIDA-19. Ta činjenica me s jedne strane snažno uznemirava, ali me još više usmjerava u zahtjevan svijet promišljanja, traganja i procjenjivanja cjelokupnog našeg života. Kao čovjek koji voli život i povijest, teško shvaćam kako je moguće da je čitavo čovječanstvo doslovce kleklo pred ovom pojavom. U proteklim desetljećima mediji i časopisi, kao i znanstveni glasnici, izvještavali su o tolikim veličanstvenim rezultatima znanosti i novim znanstvenim otkrićima. U tolikim laboratorijima znanstvenici su ‒ ako smijem tako reći – počeli krojiti sudbinu čovjeka: hoće li nam se roditi muško ili žensko dijete, ovakvih ili onakvih očiju i izgleda… Stručnjaci se poigravaju osnovnim stanicama života i pobjedničkim postignućima znanosti genetike! U prirodu uvode nove povezanosti, nove kombinacije i već sad proizvode naizgled privlačne i neviđene plodove.

Je li, dakle, moguće da u ovom »pobjedničkom« svijetu »znanosti i razvoja« sićušni nevidljivi virus Covid-19 zakoči cjelokupnu našu uspješnost i blokira nam ekonomiju?

Nije nam, braćo i sestre, do toga da ovdje neodgovorno licitiramo, izvodimo jeftine zaključke ili se bavimo nekakvom teorijom zavjere…

Kako god pristupali ovim pojavama, i uz puno uvažavanje svih ovih vrlo kompleksnih pitanja, nikako ne možemo i ne smijemo prezreti riječi Apostola naroda, sv. Pavla, koji u svojoj prvoj poslanici – Poslanici Galaćanima – poručuje ovako: »Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati. Što tko sije, to će i žeti… tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duhu, iz duha će žeti život vječni« (Gal 6, 7‒8).

Mislim, braćo i sestre, da svi moramo ponizno priznati: ovaj naš tako privlačni, vidljivi i opipljivi svijet doslovce nas je ulovio u svoju zamku. Jer pretežno živimo tako kao da stvarno postoji samo taj vidljivi, samo opipljivi i materijalni svijet. Narodi i države ulažu divovske napore za tjelesno zdravlje i tjelesnu ljepotu. O čovjekovom pak duhu danas se ne govori mnogo. U našim školama, naprimjer: koliko samo mjesta ima za prirodne znanosti, za tehnologiju i materijalnu komunikaciju, dok je »duh« prečesto zaboravljen, ili je barem gurnut na periferiju. Državne strukture danas misle da su »moderne« i suvremene samo u onoj mjeri u kojoj konfesionalni vjeronauk izbacuju iz svojih školskih programa. Parlamenti smatraju da su suvereni samo onoliko koliko u svome današnju zakonodavstva mogu isključiti Boga – Boga Tvorca »svega vidljivoga i nevidljivoga« te time i Tvorca »prirodnog zakona«. Na taj su način članovi parlamenta preuzeli ovlasti na područjima za koja oni kao pripadnici jedne povijesne institucije ne mogu biti kompetentni. Povijesne institucije trebaju priznati da je upravo Bog Tvorac ‒ konstituirao ljudsko biće, a ne da je to djelo samoga čovjeka. Upravo zato naše ljudske institucije, koje imaju i pravo i snagu za povijesno konstituiranje i donošenje državnog ustava i zakona, ne mogu nadići konstituciju ili ustav Božjih zapovijedi, danih na gori Sinaju od strane Tvorca. Isto tako, ljudski zakoni ne mogu nadići konstituciju zakona o blaženstvima, dakle ‒ zakona o življenju po Duhu. Božje zapovijedi nisu plod povijesnog ili nekakvog voluntarističkog pragmatizma, nego plod stvaralačke Božje svemoći. Samo Božja stvaralačka Svemoć može ovaj svijet uzdržavati, pa dakle i čovjeka i čovječanstvo.

Nadalje: u kriznim štabovima ovoga svijeta nema mjesta za »Duh«; za ono što je duhovno; za ono što je čovjeku kao religioznom biću istinski bitno! Za »Duh«, dakle, koji jedino stvara kulturu i trajne civilizacijske tekovine… A to su upravo dostojanstvo i kvaliteta svih uzajamnih odnosa i brižna ljubav svih nas za javno i opće dobro svih.

Da, svi mi trebamo priznati svoj opći grijeh: sve dok u svome planiranju isključujemo prisustvo svoga duha i Božjega Svetog Duha, ne možemo dosegnuti cjeloviti pogled na čovjeka kao takvog, na odnose u društvu, pa niti na cjelovito zdravlje društva i pojedinaca.

Braćo i sestre, evo zašto je naš najveći duhovni događaj koji želimo slaviti, to jest Uskrs, od tako velikog značenja za zdravlje i spas čovječanstva. Ako se ne bavimo pravom logikom, integralnom filozofijom i istinitom religijom, kako ćemo živjeti po Duhu? Nadalje: ako svoj duh ne hranimo »Riječju života« (Svetim pismom) i ne snažimo ga »tajnama besmrtnosti« (sakramentima) ‒ nužno ćemo oko sebe sijati i žeti »raspadljivost«. Na prvom nam je mjestu potrebna mudrost života… Do nje dolazimo samo ako smo otvoreni nevidljivom, besmrtnom i vječnom životu i njegovim zakonima. Čovječanstvo, dakle, ne može biti usmjeravano samo egzaktnim znanostima, samo željom za profitom, samo željom za uživanjem, karijerizmom ili samo tehničkom povezanosti i video-zabavama. Čovječanstvo može napredovati samo snagom pravog i autentičnog ljudskog duha i snagom Božjega Svetog Duha.

Uskrsli Gospodin je onima kojima se ukazao najprije udahnuo Božji Duh i zatim zaželio Božji mir. Bez Duha Uskrsloga Krista nema autentične »novosti života«. To znači: ako mi ljudi sami sebe ne preobražavamo duhovno i ne primamo Božji Sveti Duh, nikako ne možemo zdravo živjeti; ne možemo živjeti harmonično s čitavim stvorenim svijetom. Kad ne bi bilo tako, u našim kalendarima ne bi trebao postojati Uskrs. Uskrs nije naš ljudski izbor, nego Božji. Dosadašnja ga je povijest upravo potvrdila kao takvog. A što želimo mi ljudi današnjice? Pa već sama činjenica da i sam Uskrs slavimo razdvojeni, govori da »sijemo u tijelo«… a ne duh.

Upravo zato želim svima istinito i životno slavlje Uskrsa! Snagom svoga duha i snagom Božjega Duha preobražavamo same sebe u Božje sinove i kćeri. Tako će naše slavlje Uskrsa biti sretno i blagoslovljeno. Uskrsli Gospodin je naime među nama prisutan po svojoj stvaralačkoj Riječi i po svojim Svetim Tajnama, što znači da je velike ideale moguće postići. Pristupimo Mu, dakle, s punim pouzdanjem! U tom vas duhu blagoslivljam uime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Da: Krist je uskrsnuo, uistinu uskrsnuo!

Vaš Stanislav