Uskrsnuća je danas dan! Prosvijetlimo se, ljudi! Pashu slavimo, Pashu Gospodnju – prijelaz iz smrti u život. Sa zemlje na nebesa Krist Bog povede nas koji pjevamo pobjednu pjesmu:
Hristos voskrese iz mertvih, / smertiju smert poprav, / i suščim vo grobjeh život darovav! (Iz uskrsne jutarnje)

Blagdani koje mi kršćani tijekom liturgijske godine slavimo i na njih se u svojim crkvama okupljamo na otajstveni nas način povezuju s događajima iz povijesti našega spasenja. Preko bogoslužja na te blagdane mi postajemo sudionici tih događaja. A od svih tih blagdana najveći je blagdan Uskrsa ili Vazma. On je, kako molimo na uskrsnoj jutarnjoj, blagdan nad blagdanima, slavlje nad slavljem. Uskrs je blagdan preko kojega možemo shvatiti svoj mukotrpan život, ali i smisao toga života.

Mi, kršćani, ne slavimo događaj Kristova uskrsnuća samo jedanput godišnje, nego još 51 put. Naime, evanđelisti nam govore kako je Isus od mrtvih uskrsnuo prvoga dana u tjednu. Stoga je za apostole i za sve ostale njegove učenike, za sve novokrštene, taj dan postao posvećen, dan pobjede. Na taj, prvi dan u tjednu, oni su počeli u život provoditi ono što im Isus rekao na Posljednjoj večeri, njemu na spomen slavili su euharistiju. O tim prvim kršćanskim zajednicama sveti Luka piše: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama… Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda” (2, 42, 46 – 47).

Taj dan u tjednu mi zovemo nedjelja. Možemo li stoga, poučeni primjerom žive vjere i zajedništva tih prvih kršćana, mi kršćani 21. stoljeća biti mlaki, nezagrijani za uskrsloga Krista, nezahvalni za njegovu žrtvu na križu? Poznato je da relativno mali broj kršćana redovito nedjeljom dolazi na svetu liturgiju. Oni su svjesni da im to u životu puno znači. Kroz zajedničku molitvu i pjesmu oni žele Bogu zahvaliti za protekli tjedan, za lijepe trenutke doživljene u obitelji i na poslu, za Božju blizinu u trpljenju i nošenju svakodnevnih križeva; žele se preko Božje riječi i pričesti Tijelom i Krvlju Isusa Krista suobličiti s uskrsnulim Spasiteljem, žele se susresti s ostalim članovima župne zajednice. Na taj način svi vjerujući pripadnici jedne župe postaju „jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32). To je ono željeno zajedništvo koje Bog od nas očekuje. To su male oaze istinskoga života koje uz Božju pomoć pokušavaju biti svjetlost za ovaj svijet. Plod je pak svjetlosti „svaka dobrota, pravednost i istina” (Ef 5, 9), kako kaže sv. Pavao. Takav kršćanin, pun Duha Božjega, temelj je društva u kojem živi. On živi u ovom grješnom svijetu, ali on nije od ovoga svijeta. On zna da se u ovom svijetu svim silama mora boriti za istinu i pravdu, za te vrijednosti koje su temelj svakoga mira i društvenog napretka. On zna da će u tom svom nastojanju naići na nebrojene prepreke, na nerazumijevanja, na ponižavanja i kojekakve poruge, ali on također zna komu je povjerovao, on zna da nema drugoga spasonosnoga puta doli Isusa Krista, da nema druge istine na ovom svijetu doli Isusa i da nema istinskoga života doli života u tom istom Isusu Kristu, raspetom i uskrsnulom.

Svi smo mi, braćo i sestre, po svetom krštenju i miropomazanju bili uronjeni u puninu toga božanskoga života. Imamo božanske temelje u sebi. No pitanje je da li smo ostali samo na tim temeljima ili smo dalje kroz život na tim temeljima gradili sebe kao osobu i postali zreli kršćani. Mislim da bi svatko od nas, ako je iskren prema sebi samome, morao ustvrditi: daleko sam ja još od onoga što Bog od mene očekuje. Ali ostati samo na toj konstataciji, a ništa dalje na sebi ne poduzeti, bilo bi poražavajuće. Moram naći načina da se počnem mijenjati na bolje, moram se odlučno obračunati sa starim čovjekom u meni, sa mnom grješnikom. Možda je netko u napasti sam sebi reći „pa imam ja za to vremena”. Varaš se, kršćanine. Nemaš vremena. Sam nas Isus upozorava da bdijemo nad sobom, da vodimo računa o svom ponašanju kako prema Bogu tako i prema čovjeku. Pa svakoga nas časa Bog može pozvati k sebi! I kako ćemo pristupiti pred lice njegovo? Radosno: jer smo vršili njegovu svetu volju i trudili se ovdje na zemlji izgrađivati Kraljevstvo Božje, ili tužno i tjeskobno: jer smo promašili svoj život čineći tolika zla svojim bližnjima ne držeći se Božjih zapovijedi. Nije nikomu preporučljivo da se poigrava s Bogom misleći: pa Bog je milostiv i milosrdan, on je sama ljubav, on će mi sve oprostiti. Da, hoće ti oprostiti, ali se moraš u dubini duše svoje pokajati za svoje grijehe, moraš se obratiti, odbaciti iz svoga života djela tame, i početi novi život koji jedini vodi u vječni život.

U svih plemena i naroda od početka svijeta bila je prisutna svijest da čovjek nakon svoje smrti ovdje na zemlji ne nestaje zauvijek kao da ga nikada nije ni bilo. Uspomenu na svoje pokojnike gajili su kroz razne obrede i vjerovali da će se opet s njima susresti u jednom drugom svijetu. I u kršćana to je bitna istina i temelj vjere. Krist ono reče Marti, sestri Lazarevoj: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” (Iv 11, 25). I dalje još kaže: „I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (11, 26). To je Isus rekao prije negoli će povratiti u ovozemaljski život prijatelja Lazara. A ove njegove riječi uskoro će se ostvariti kada nakon pretrpljene muke umre na križu da se na taj način suobliči sa svima mrtvima, ali onda se ubrzo obistinjuje ovo što reče Marti: On sam postaje uskrsnuće i na taj način osigurava nam život vječni. Prije toga, vječnog života za ljude nije bilo, bila je samo smrt. Isus naglašava ono što je i u više navrata tijekom svoga trogodišnjeg naučavanja kod susreta s ljudima koji su od njega tražili ozdravljenje uvijek pitao: Vjeruješ li u mene? Bitna je dakle vjera. Vjera je s jedne strane dar Božji, i to nezasluženi dar Božji, najveći dar Božji, ali Bog od čovjeka, od svoga ljubljenoga djeteta, očekuje da dragovoljno u punoj slobodi prihvati taj dar, jer dar se nikome ne daje na silu. Uzmi ili odbij. Onaj pak čovjek koji u sebi nema toga dara jer ga je potratio, živi jedan život koji nema nikakva smisla, koji misli da čovjek samo ovdje na zemlji živi i na koncu završava kao životinja ili biljka, u truleži. Sačuvaj nas, Bože, od takvoga završetka!

Mi, braćo i sestre, okupljeni danas na blagdan Uskrsa u ovoj našoj dragoj crkvi, u ovom hramu Božjemu, obnovit ćemo našu vjeru kad budemo molili Simbol vjere: „Vjerujem u jedinoga Gospoda našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… koji je sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja… radi nas bio raspet… radi nas trpio i bio pokopan i treći dan uskrsnuo… Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni.”

Svećenicima Križevačke eparhije, monahinjama i bogoslovima te svim vjernicima grkokatolicima i našim prijateljima neka uskrsli Spasitelj udijeli svoj mir i neka nam dade znati i htjeti Njega spoznati, Njega uzljubiti i Njega slijediti: sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin.
Hristos voskrese! Voistinu voskrese!

Uskrs 2018.

križevački biskup Nikola Kekić