Krk, (IKA) – Svoje prvo uskrsno pismo vjernicima uputio je krčki biskup Ivica Petanjak. U pismu ističe da “svako naše slavlje, bilo ono liturgijsko ili pak naše osobno, uvijek je plod različitih događaja prijeđenog puta bez kojeg bi to slavlje bilo prazno ili, u najmanju ruku, nepotpuno”. No, “najvjerojatnije, u trenutku kad izričemo čestitke jedni drugima uopće ne mislimo na cjelokupni sadržaj događaja, nego smo u potpunosti prožeti i poneseni življenim trenutkom radosti koja svjedoči o važnosti slavljenoga otajstva”.
Kako se naša crkvena slavlja ne bi iscrpila samo na prolaznom sjećanju i osjećaju, moramo se podsjetiti prijeđenog puta i događaja koji je tome prethodio. Zato nam liturgija Crkve često u svojim tekstovima progovara o Pashi i pashalnom otajstvu jer je ono teološki bogatije od riječi Uskrs, kojom se izriče sam plod Pashalnog otajstva, posvješćuje biskup, te podsjeća da “Isus Krist kao Sin Božji koji se utjelovio u jednu određenu kulturu, konkretno u židovsku, po završetku svog mesijanskog poslanja židovsku Pashu čini svojom osobnom Pashom. Ona postaje njegov prijelaz Ocu nebeskom, ali je taj prijelaz za njega bio mučan i dramatičan. Put je to koji je obilježen odbacivanjem, boli, patnjom, trpljenjem, smrću. Hod toga puta ide preko izdaje i utaje učenika, preko zlobe i nepravedne osude vjerske i političke vlasti, preko izmanipuliranog naroda, preko križnog puta sve do Golgote – mjesta razapinjanja i smrti. To je scenarij koji čovjek priredi svojem Spasitelju”. Unatoč svemu, “ni u jednom trenutku Gospodin naš Isus Krist nije nas prestao ljubiti. Ona ista ljubav koja ga je nagnala da se utjelovi i postane čovjekom te rodi u Betlehemskoj štali na slami, odvela ga je na križ gdje je očitovala snagu svoje pobjede. Tako po ljubavi mjesto smrti postaje mjestom života koji nikada ne prestaje. To je otajstvo kojeg slavimo na blagdan Uskrsa. Da nije bilo tog prijeđenog puta, da nije bilo Isusove osobne Pashe, da nije bilo ljubavi koja je Raspetog i Uskrslog na zemlju dovela i zemljom vodila, ne bi imalo što uskrsnuti, ne bismo mi imali što danas slaviti”.
Iz svega toga “kao da proizvire pitanje koje se rađa u dubini našega življenja o potrebi naše vlastite Pashe koja dodiruje strune naših odnosa i našeg postojanja. Za slavlje Uskrsa potrebna je i naša Pasha, naš put, naš hod. Potreban je naš prijelaz, kojeg mora proći svatko od nas osobno, ali kao kršćanin, tj. kao vjernik i učenik Isusa Krista koji svoj put života i svoj put križa neprestano suobličuje Kristovom putu. Ta se sličnost mora nazrijeti u ljubavi, sličnost u predanju i darivanju. A prava ljubav ne može zanijekati svoja obilježja, kao ni svoje rane jer istinska se ljubav plaća krvlju i životom”.
Na kraju pisma čestitajući vjernicima Uskrs, potiče ih i na molitvu i sudjelovanje na Drugom nacionalnom susretu katoličkih obitelji na Trsatu.