Split, 26. 3. 2002. (IKA) – Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uputio je uskrsno pismo posvećeno župnoj zajednici, koja je mjesto očitovanja Uskrsloga. Čestitajući Uskrs, nadbiskup Barišić podsjeća ako je ova pastoralna godina u nadbiskupiji posvećena župi. Govoreći o dvojici razočaranih i žalosnih učenika na putu u Emaus, nadbiskup ističe kako su oni razočarani u Isusa, a da ga pravo nisu ni upoznali: “Ipak, još uvijek razgovaraju, nešto znaju, nečega se sjećaju. Uskrsli sustiže prvo njih. Poučava ih i hrabri. Katehizira ih i evangelizira. Osvjetljava im um argumentima i ražariva srca iskustvom vjere. Vraća im nadu i vjeru koje daleko nadilaze ostvarenje njihovih snova. Vraća ih u zajednicu i osposobljava ih za njene animatore”. Pri tome napominje kako i danas postoje brojni kojima je potrebna ponovna katehizacija, poglavito onim starijima kojima je poimanje vjere ostalo razini vjeronauka iz djetinjstva: “S takvom vjerom koja je na rahitičnim nogama ne mogu hoditi i ići naprijed”. Stoga su župnim zajednicama osvjedočeni i posvjedočeni odrasli animatori.
“Uskrsli traži i oživljava i nas danas – nas kršćane čija su očekivanja iznevjerena, i koji svoju umrlu nadu želimo balzamirati. Zar nismo takvi mi kršćani tradicije, folklora, običaja, zar na određeni način ne balzamiramo i pokapamo svoje krštenje, krizmu, vjenčanje, molitvu i misu? Naša vjera ne smije postati obična forma koja ne zahvaća život i ne utječe na odluke, planove. Nedjeljno euharistijsko slavlje u našoj župnoj zajednici ne smije biti balzamiranje, nego radosni susret s Uskrslim!”, ističe u uskrsnom pismu splitsko-makarski nadbiskup.
Nadalje nadbiskup napominje kako Uskrsli Krist ne zaboravlja ni one među svojima koji su u strahu zatvoreni i zabrinuti za goli život, nego ih upućuje jedne na druge unutar župne zajednice, središta zajedništva vjere i života, mjesta Kristove nazočnosti i očitovanja. Istaknuvši kako je Krist u župnoj zajednici prisutan putem sakramenata, nadbiskup Barišić poručuje: “Naša župna zajednica očituje uskrsloga Gospodina i kroz našu međusobnu sakramentom posvećenu bračnu vezu, kroz našu solidarnost i karitativnu djelatnost. Zar nije zato potrebno i Brak i Caritas zaštititi od sentimentalizma i moraliziranja na distancu, od takozvanog telecaritasa i individualističko-hedonističkog uživanja udvoje? Zar nismo postali osjetljiviji na bijedu koju vidimo preko ekrana, nego na onu dohvatljivu i bližu koju doživljavamo u konkretnoj pa i bračnoj i obiteljskoj sredini. Ako je ljubav prema bližnjemu ono važno, najvažnije na što se život kršćanina može svesti, onda su Caritas i bračna ljubav najrječitiji znak kako i koliko smo kršćani – svjedoci Uskrsloga. Zato je bračna zajednica sakramentom posvećena prvi izraz prisutnosti Uskrsloga, a Caritas u našim župnim zajednicama je doista znak naše vjere i života. Oni ne mogu biti usputni i sporedni, privremeni i povremeni, već trajna inicijativa, ne samo pojedinaca nego čitave zajednice”. Na kraju pisma splitsko-makarski nadbiskup upućuje pitanje nije li uloga župne zajednice, odnosno svakog krštenika, naviještanje i očitovanje Krista, njegove prisutnosti u društvenoj i kulturnoj dimenziji, te istodobno daje odgovor: “Naša župna zajednica svojom vjernošću Kristu, premda na nesavršen način, očituje u svojoj sredini svoga Spasitelja – Krista uskrsloga. Time je zajednica vjernika pozvana biti prisutna i odgovorna za budućnost našega naroda i društva. Pozvana je biti slika i oblik Crkve koja se čini bližnjom i suvremenom svim ljudima, postajući sol zemlje i svjetlo svijeta. Poslanje koje Uskrsli povjerava svojoj Crkvi nije političkog, ni ekonomskog ni socijalnog reda. Njeno poslanje je religiozne i nadnaravne naravi i cjelovito zahvaća čovjeka. I jer je cjelovito, dotiče, prožima i sve spomenute dimenzije i razine društvenog života”. (j03673hr/ibo/mjb)