Ovih ćemo dana pjevati i slušati uskrsne pjesme, čestitati jedni drugima Uskrs i izricati dobro želje. Jer, Gospodin je uskrsnuo, doista, aleluja! O tom događaju izvješćuju uskrsni bogoslužni tekstovi. Evanđelist Ivan svoje izvješće počinje riječima “prvog dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena i opazi da je kamen s groba dignut”. Nedugo potom dotrčaše na grob, koji bijaše prazan, i dvojica učenika. Iskustvo praznoga groba ispunio je Marijino srce, kao i srce apostola, još većom tugom i tjeskobom, što su posebice došle do izražaja u riječima Marije Magdalene: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo ga staviše”. Svi oni, naime, bijahu potišteni budući još ne bijahu razumjeli Pisma koja govorahu kako Isus “treba ustati od mrtvih”. K tome bijahu iznenađeni i potreseni svim onim što se zbilo na Veliki petak.

U velikoj žalosti zbog tragične smrti svoga Učitelja na Kalvariji, spremali su se krenuti svaki na svoju stranu. No, ujutro trećega dana proširila se vijest kako je Isusov grob prazan, te kako je Gospodin uskrsnuo i živi. Nakon susreta s praznim grobom, s anđelima na grobu i s uskrsnulim Gospodinom, koji ih pozdravlja utješnim riječima “ne bojte se!”, apostolima se otvaraju oči. Počinju shvaćati i prihvaćati tajnu Isusove uskrsne pobjede.

Krist, Sin Božji, izvojevao je najveću pobjedu i prešao iz u svjetlost, iz smrti u novi život. Prazni grob na Kalvariji otvara novu stranicu. Jedinstvenu u povijesti čovječanstva. Petar stoga u prvom čitanju uskrsne mise neustrašivo zbori: Vi znate kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim. I pošto ga smakoše i objesiše na drvo, Bog ga uskrisi treći dan. Mi smo svjedoci svega toga (usp. Dj 10, 34-43).

Od toga nezaboravnog dana okupljaju se kršćani “u prvi dan tjedna”, u nedjelju slaviti spomen Kristove pobjede. Svaka je nedjelja zapravo uskrsni spomen i otajstvo. Spomen na svjetlo uskrsnog jutra koje Crkvu ispunja radošću, te u noći vazmenog bdjenja kliče: “Nek se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom”. No, Uskrs je i otajstvo koje ispunja vrijeme smislom i zahvalnošću. Uskrs nas upućuje na korijene naše vjerničke prošlosti, ali otvara i perspektivu vječnosti. Svatko od nas, naime, ima neke dane kojih se rado sjeća, neke datume iz života to ih obilježava. Sjećamo se dana rođenja kad smo po prvi put ugledali svjetlo dana. Sjećamo se dana krštenja kad smo postali Božjim djetetom i članom velike Isusove obitelji, Crkve. Sjećamo se rado i prve pričesti, potvrde, dana vjenčanja, ređenja, zavjetovanja ili nekih drugih značajnijih datuma iz svoje prošlosti. No, uskrsni događaj i uskrsno jutro, najznačajniji je dan u povijesti kršćanstva. I da Uskrsa nije bilo, ne bi bilo ni krštenja, ni pričesti, ni potvrde, ni vjenčanja. Svečanosti pak ne bi imale duha ni sadržaja. Stoga je Isusovo uskrsnuće najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj radosti, osmišljenje povijesti i ljudskih sudbina.

Uskrsnom pobjedom uspostavljena je vječnost dana koja ne poznaje tmine, ni noći. A Isus je Bog otaca naših desnicom svojom uzvisio za začetnika i Spasitelja, te postao sucem živih i mrtvih. No, njegovim ga uskrsnućem nije odvojio od nas. Ostao je s nama u sve dane do svršetka svijeta. On je mir naš i popudbina na našem putu. Htio je, naime, da ga primamo i srcem čuvamo neizbrisivi spomen svoga otkupljenja. Ta, njegovom smo milošću spašeni. Stoga mu u ovo uskrsno jutro pjevamo i zahvaljujemo. I sjećamo se kako smo njegovim darom postali “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečen naviještati silna djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnome svjetlu svome” (1 Pet 2,9).

Upravo na uskrsnom događaju počiva vjera i nada Crkve. Iz uskrsnog jutra izvire njezina snaga, radost i utjeha. Jer, da Isus nije uskrsnuo, “uzaludna bi bila naša vjera” (sv. Pavao), neutemeljeno naše ufanje, i bezizgledna naša nada. Poniženi i trnjem okrunjeni Isus nakon uskrsnuća blista u preobraženom, profinjenom i besmrtnom tijelu. Stoji kao pobjednik tmine, laži, nasilja i mržnje. Stoji kao gospodar života i smrti, kao prijatelj i brat, sudac i zagovornik. I upućuje nam utješne i ohrabrujuće riječi: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene živjet će ako i umre”. Uskrs je stoga blagdan života, radosti i slavlja. Ali, blagdan heroizma i preporodi!” Ustavši iz groba, Isus je pobijedio smrt i donio nam sigurnost kako ćemo i mi jednom uskrsnuti. Stoga, u radosti i zahvalnosti, raspjevano bogoslužje u vazmenom bdijenju kliče: “Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji”.

Ojačani vjerom uskrsnog događaja, s nadom u srcu i s pjesmom na usnama s radošću iščekujemo i ovogodišnji Uskrs. Znamo, naime, vjerujemo kako je uskrsli Gospodin naše najveće dobro, i kako sve možemo u Njemu koji nas jača. U toj uskrsnoj nadi i radosti sve od srca pozdravljam. Braći svećenicima, redovnicima i redovnicama, kao i svemu Božjem narodu Dubrovačke biskupije želim sretne uskrsne blagdane uz obilje uskrsne milosti i Božjeg blagoslova.

Dubrovnik, 28. ožujka 2002.